Austrijski sveštenik Johanes Marija Švarc prepešačio je 14.000 kilometara od svoje kuće u Lihtenštajnu do Jerusalima i bio je na putu 15 meseci, prenosi Vatican Nevs.

U intervjuu za kelnski Domradio.de govori o svojim utiscima – na primer, onim iz Ukrajine, kojima je prošetao pre izbijanja rata. „Ljudi su me pozdravljali kao da sam izgubljen sin“, rekao je.

Da li se sećate više osećanja prvih metara na putu do Jerusalima?

Da, ispratilo ih je više jauka nego što se očekivalo, jer je neposredno pre nego što sam utrčao bilo pola metra svežeg snega. Provukao sam se kroz snežne nanose. Bilo je sasvim drugačije od onoga što sam zamišljao. Ali to je put kojim treba ići.

Pešačili ste 2013. Postoji jedna slika na kojoj vučete svoje stvari za sobom u invalidskim kolicima. Da li ste ih imali sa sobom sve vreme ili kako je to izgledalo?

Pošto sam kao sveštenik imao sve što mi je bilo potrebno za služenje Svete mise, u jednom trenutku sam razmišljao da li da sve to zaista nosim na leđima ili da ne budem preteško. Onda sam pogledao okolo u potrazi za kolicima za hodočašće. Tražio sam nešto sa točkom koji je takođe van puta jer sam imao dosta planina na putu. Na primer, šetao sam Karpatima, prešao sam Alpe. Onda sam našao nešto sa točkom i pomislio: mogao bih da ga povučem za sobom kao invalidska kolica.

Prešli ste 14.000 kilometara. Postoji bezbroj trenutaka koje vredi ispričati o kojima ste iskusili. Prošetao si i Ukrajinom. Kako ste tada doživeli zemlju i ljude?

Na putu do tamo prošetao sam Ukrajinom, a kasnije i Rusijom. Moram da kažem da mi je vreme u Ukrajini bilo jako, jako lepo, najviše zbog upoznavanja ljudi. Nisam išao kroz Kijev, nego kroz selo. Takođe na Krimu – pre tamošnje ruske invazije. Zatim preko Arapske prevlake, duž 150 kilometara peščanog dela.

Imao sam divne susrete u tim selima. Ljudi su me dočekali kao izgubljenog sina. Mnogima Ukrajina može izgledati daleko na istoku, ali je veoma, veoma blizu. I tamo sam imao toliko susreta. Mislim da je to bila jedina zemlja u kojoj sam se ugojio na putovanju jer sam morao toliko da jedem. A prijateljstvo i gostoprimstvo – posebno na selu, naravno – prevazilazi hranu. Pozvani ste da probate nešto i morate to da probate. Pa, bilo je jako, jako mnogo divnih ljudi koje sam tamo upoznao – koji su, s jedne strane, tada već živeli u veoma teškoj ekonomskoj situaciji, ali su me veoma rado dočekali.

Rekli ste da vaša kolica sadrže sve što vam je potrebno za misu. Kada su ljudi saznali da im dolazi sveštenik, često ste ih pozivali na misu.

To se dešavalo iznova i iznova. Naravno, bio sam u mnogim zemljama u kojima gotovo da nema katolika. Na zapadu Ukrajine služio sam bogosluženje iza ikonostasa u pravoslavnim crkvama. U drugim krajevima, poput Turske, hrišćani su retki. Napravio sam zaobilaznicu preko Kavkaza – Jermeniju, Gruziju – dve prelepe zemlje, gde sam prvi put posle nekog vremena bio prepoznat kao sveštenik, gde su me zamolili da ih blagoslovim. Tu su manastiri Tur Abdin, u kojima hrišćani žive već 1700 godina i koji i danas govore jezikom na kome je Isus učio svoje učenike molitvi Oče naš, odnosno aramejskim.

Naravno, bilo je i mnogo oblasti u kojima su hrišćani bili manjina. Prošetao sam uglavnom muslimanskim zemljama poput Turske. Ni u jednoj zemlji nisam prešao toliko kilometara kao u Turskoj – preko 3000. Prošao sam Iran, Jordan od severa do juga. Tako je uvek postojalo mesto gde sam kao sveštenik, negde u šatoru, sam služio misu. Ne sasvim sami, naravno, jer su svi anđeli i sveci uvek prisutni. Ali bilo je tako.

I onda si konačno došao do cilja u zemlji u kojoj se vera ispisuje velikim slovima sa tri uzvika. Da li se još uvek sećate kako je bilo kada ste stigli u Jerusalim?

Ovo nije bila moja prva poseta Jerusalimu. Bio sam tamo 2000. godine, neposredno pre druge intifade [poznate i kao Intifada al-Aksa]. Činilo se da je tamo bilo više mira, iako je i tada, u leto 2000. godine, nešto bilo u vazduhu. Kada sam stigao u decembru 2013, bio sam, moram priznati, malo uplašen. Ne radi moje bezbednosti. Ali zato što sam bio sam na ovom putovanju. A posebno na poslednjoj deonici, poslednjoj deonici do Jerusalima kroz pustinju Negev, koja je bila tako fantastična u ovoj samoći, u tišini pustinje. Bio sam malo zabrinut zbog buke, zbog ovog haosa.

Pomenuli ste tri znaka uzvika, tu mogu biti i jako glasni. Tamo se u toj šarolikoj mešavini ljudi i buke susreću različite religije. Bio sam malo zabrinut zbog toga. Ali ono što je zaista bilo fascinantno, uopšte nisam očekivao: I u Vitlejemu i u prepunoj crkvi Groba Gospodnjeg zaista sam doživeo trenutak povratka kući koji nisam očekivao u ovom obliku.

IKA