Jedna od posledica nekritički prihvaćene teorije evolucije jeste i eugenika. Oni koji se bave eugenikom trude se da je predstave kao nauku koja se bavi usavršavanjem ljudskog bića. Pritom to »usavršavanje« ima svoj filozofski koren i principe u stavu da se priroda usavršava kroz stalnu bitku slabih i jakih, u kojoj, naravno, jaki odnose pobedu, pa tako i bolji »geni« opstaju, dok »lošiji« nestaju sa ovoga sveta. Po tom stavu priroda se stalno trudi da kroz evolucionu borbu uvek prevladaju bolji »primerci«, pa je tako – za njih – ono bolje, snažnije i zdravije osnovni kriterijum prirode koji mora da se primeni i na čoveka. Eugenika je nastala u prvoj polovini devetnaestog veka, jedan od njenih utemeljitelja je niko drugi do rođak Čarlsa Darvina koji je, čitajući Darvinovu knjigu Poreklo vrsta, zakonitosti koje je otkrivao u knjizi, pa i načela borbe za opstanak, želeo da primeni i na čoveka. Eugeniku je definisao kao proučavanje svuh činilaca pod ljudskom kontrolom koji mogu da poprave ili unaprede rasne kvalitete budućih generacija. Jedna od današnjih definicija još je zlokobnija: eugenika je nauka o poboljšanju populacije kontrolisanim razmnožavanjem da bi se uvećalo pojavljivanje poželjnih karakteristika.

Eugenika – popravljanje čoveka

Eugenika je u devetnaestom veku postala i akademska disciplina. Predavala se i proučavala na mnogim univerzitetima, pa ipak – tridesetih godina prošlog veka njen napredak posustaje, kontroverze izbijaju na videlo, posebno pod uticajem širokog prihvatanja eugeničkih principa u nacističkoj Nemačkoj čak i pre početka Drugog svetskog rata, već negde do tridesetih godina, dok je u ratu eugenika zaigrala u Nemačkoj sumanutu i besnu igru smrti. Posle Drugog svetskog rata zanimanje za eugeniku kao takvu naizgled, ali samo naizgled opada – upravo kao rezultat primene načela eugenike od strane Nemaca, ali ipak – ne nestaju ni filozofska osnova eugenike, ni njena praksa, nego se, rekao bih, njeni principi prelivaju u razne nauke, a pre svega prirodne, na prvom mestu one neposredno povezane s čovekovim telom.

Osmotrimo medicinu, posebno one grane koje se bave reprodukcijom ljudi. Teško da će neko danas javno reći da su današnji postupci koji se već široko primenjuju na ljudima (kad to kažem mislim i na embrione koji tek treba da budu implementirani u majku) zasnovani na eugenici, ali jeste tako. Može izgledati kao opravdani tehnološki napredak petljanje po ljudskom genomu zarad uklanjanja potencijalnih bolesti (druga strana medalje je da je detektovanjem postojanja »loših« gena otvorena i mogućnost odbacivanja »nekvalitetnih« embriona), omogućavanje začeća biranjem »naprednijeg« embriona koji će dobiti priliku da se rodi, za razliku od svoje nesrećne braće koja tu opciju nikad neće videti, pa do cele serije moralnih užasa kao što su surogat-majke, pozajmljivanje genetskog materijala, ukrštanja triju genskih materijala ujedno (takav slučaj imali smo pre nekoliko meseci u Engleskoj), a sve pod parolom unapređivanja života budućeg čoveka. Budućeg savršenijeg čoveka?! U društvu gde se na siromašne gleda kao na smetnju, prljavštinu koju treba počistiti, decu s Daunovim sindromom i sličnim poremećajima – opet po procedurama eugenike, koje je pak usvojila savremena medicina – treba abortirati, ubiti još u majčinoj utrobi čim se utvrdi da dete u njoj ima poremećaj – u takvom društvu nije cilj savršen čovek, nego uklanjanje nesavršenog. Deca kojoj se detektuju poremećaji još dok su u majčinoj utrobi ubijaju se, kako to propoveda »medicina«, da bi se »spasla muka« ako se kao takva rode, a u stvari cilj je da se roditelj spase muke da se brine o takvom detetu. Svakako, to je sasvim u skladu s načelima eugenike. Bolesti i poremećaji nepoželjni su ne zbog samih poremećaja, nego da »društvo« smanji prateće troškove i brigu. Temeljno načelo eugenike, osnovna posledica logike teorije evolucije, i jeste da je samo ono što je jače i bolje u interesu »prirode«; pomagati slabe i bolesne znači raditi direktno protiv »prirodnih« načela, pa onda i protiv »Boga« koji je takvu prirodu stvorio – kažu zastupnici te teorije.

Ali u svojoj samoživosti, a često i iz straha za sopstveni komoditet, ponekad i za život, čovek pristaje na takve zamke »opravdane« medicinske tehnologije i mnogi ne obraćaju pažnju nanosimo li nekome bol, pa čak i smrt dok u svojoj samoživosti pristajemo na određene tehnike, medicinske zahvate za koje mislimo da nam rešavaju osnovne životne probleme – ali nam bezgranično stvaraju problem na ulasku u Kraljevstvo nebesko…

Vlč. Aleksandar Ninković