„Blaženi Pio IX. je u burnim događajima svog vremena bio primer privrženosti nepromenljivom pologu objavljenih istina. U svakom trenutku veran zadacima svoje službe, uvek je davao apsolutnu prednost Bogu i duhovnim vrednostima. U službi Jevanđelja morao je mnogo da pretrpi. Bio je veoma voljen ali i omražen i klevetan“, rekao je sveti papa Jovan Pavle II  koji ga je i beatifikovao 3. septembra 2000. godine.

Marija Mastai Fereti je rođen13. maja 1792. u Senigaliji u aristokratskoj porodici grofa Đirolama Mastaj Feretija i Katarine Solaci, kao deveto dete. Od 1802. do 1809. godine stekao je klasično obrazovanje u Volteri, a zatim je otišao u Rim da studira filozofiju i teologiju. Napustio je Rim 1810. zbog političkih previranja, a vratio se 1814. da bi se pridružio Papskoj plemićkoj gardi. Ali u to vreme je bolovao od epilepsije, pa je njegov zahtev odbijen. Đovani je nastavio studije teologije, koje je završio 1818. godine, a aprila 1819. godine rukopoložen je za sveštenika. Službu je započeo kao rektor sirotišta Tata Đovani u Rimu, a od 1823. do 1825. boravio je u Čileu kao član papske delegacije. Vratio se u Rim i postao direktor bolnice Sv. Mihaila i upravnika crkve Sv. Marije u ulici Via Lata. U maju 1827. papa Lav XII. imenuje ga za nadbiskupa Spoleta. Papa Grgur XVI. imenovao ga je 1832. za biskupa Imole, ali sa titulom nadbiskupa, a imenovao ga je za kardinala in pektore 1839. Imenovanje je objavljeno u decembru 1840. kada je dobio grimiz i titulu. Papa Grgur XVI. je umro 1. juna 1846., a kardinal Mastai Fereti je pozvan u Rim na konklavu.

Početak pontifikata

Konklavi je prisustvovalo 50 od 62 kardinala. Kolegij kardinala bio je podeljen između dva kandidata koji su smatrani poželjnim i broj glasova se nije menjao od glasa do glasa. Dekan Kolegija kardinala tada je predložio da se glasa za „najmlađeg” kandidata. Tako je 16. juna 1846. godine izabran najmlađi kardinal, pedesetčetvorogodišnji Đovani Marija Mastai Fereti, nadbiskup-biskup Imole. Posle konklave stigao je kardinal Karl Kajetano Gajsruk, nadbiskup Milana, koji je izvršio veto austrijskog cara Ferdinanda I. na izbor kardinala Mastaj Feretija. Ali stigao je prekasno.

Novi papa je uzeo ime Pio IX., a njegov izbor je u to vreme bio veliko iznenađenje, s obzirom na to da su ga izabrali pretežno konzervativni kardinali, koji je bio poznat po svojim liberalnim stavovima. Odmah po stupanju na papski presto Pio IX. pomilovao je više od hiljadu zatvorenika i garantovao slobodu prognanima i izbeglicama. Na zaprepašćenje bečkog dvora, papa je formirao civilnu vladu i stavio je pod kontrolu Parlamentarne skupštine, a od svojih ministara tražio da reformišu građansko pravo, kazneni sistem, javno obrazovanje i drugo. Odjek njegovih mera bio je veliki u Evropi i svetu, posebno u Italiji, koja je glasno vikala na „liberalnog papu”. Ali sve se naglo promenilo kada je Pio IX. odbio da stane na bilo čiju stranu u ratu između kralja Karla Alberta Savojskog i Austro-Ugarske. Italijanski nacionalisti su mu snažno zamerili jer su želeli da ga pridobiju za pokret koji je pokrenuo celu Italiju, kako bi oslobodio teritorije koje su još uvek bile pod austrijskom vlašću. Krajem 1848. godine nastupila je velika kriza kao posledica sloma privrede. Na dan otvaranja Skupštine 15. novembra 1848. godine, u dvorištu Palate Kancelarije ubijen je predsednik papske vlade grof Pelegrino Rosi (1787-1848). Ubrzo je ustanak zahvatio ulice Rima, pa je papa prerušen 24. novembra pod okriljem noći napustio Kvirinal i pobegao.

Blaženi Pio IX. i pastoral

Bulom Inefabilis od 8. decembra 1854, papa Pio IX. definisao je dogmu o Bezgrešnom Začeću Blažene Djevice Marije, koja je u nekim crkvenim krugovima pokrenla pitanje papine nepogrešivosti, iako se papa prethodno konsultovao sa biskupima iz celog sveta. U teškim političkim previranjima papa Pio IX. 8. decembra 1869. godine otvorio je Prvi vatikanski sabor na kome je proglašena dogma o nepogrešivosti pape koju je papa Pio IX. proglasio 18. jula 1870. Proglašenje dogme o papinoj nepogrešivosti dolilo je ulje na vatru i izazvalo proteste liberala u Francuskoj i posebno u Nemačkoj, gde će demonstranti stvoriti otpadničku starokatoličku crkvu. Svojim mudrim savetima pomogao je svetom Don Bosku da osnuje salezijansku družbu; tako je stekao nadimak „don Boskov papa“.

Papina smrt

Pontifikat pape Pia IX. koliko god se činilo poražavajućim zbog nestanka Papinske države, obeležilo je jačanje papinog duhovnog autoriteta. Smatrajući sebe zatvorenikom, papa Pio IX. više nikada nije napustio Vatikan. Njegovo dobrovoljno zatočeništvo donelo mu je opšte simpatije van Italije i doprinelo je ugledu Svete stolice. Najduži pontifikat u istoriji Crkve okončan je 7. februara 1878. Papa je umro prirodnom smrću u 86. godini. Blaženi Pio IX. želeo je da bude sahranjen u bazilici Sv. Lovre van zidina, ali je iz političkih razloga sahranjen u bazilici Sv. Petra. Kada su posle tri godine hteli da ga prenesu u baziliku Sv. Lovre, morali su to da urade tajno, jer je jedna antiklerikalna grupa htela da njegovo telo baci u Tibar. Iz dokumenata pape Pia IX. ostalo je 38 enciklika, među kojima se izdvaja Kuanta Kura i njen čuveni dodatak Silabus, kao i stavovi koje je zastupao pred kraj svog pontifikata. Bio je prvi papa koji je fotografisan. Godine 1985. papa Jovan Pavle II. dao je zvaničnu izjavu o njegovom „herojskom životu“, a isti papa ga je 3. septembra 2000. proglasio blaženim.

Izvor:(Sveci.hr)