Jednostavna rečenica apostola Pavla: »Nema više niti Židova niti Grka, niti robova niti slobodnih, niti muškarca niti žene, svi ste vi jedno u Kristu« (Gal 3, 20), sadrži u sebi eksplozivni materijal za ondašnje društvo u kojem je žena bila uznemiravajuće biće, nosilac požude, čežnje i lepote i kao takva upravljala je nagonima mračnog erosa. Retko se na drugačiji način pominje neka žena iz tog perioda, pa je možda izuzetak Sokratova učiteljica Diotima. Žena antičkog vremena uglavnom je službenica i kultni simbol bez vlastite ličnosti, pa time I bez svoje individualnosti i slobode. U to i takvo duhovno-kulturno okruženje ulazi hrišćanstvo s novim idejama i vrednostima uopšte, a naročito u pogledu pitanja koja se odnose na čoveka-ženu.

            Bog Stvoritelj upućuje ženi i mužu, Adamu i Evi, nalog ‒ zapovest: »Plodite se i množite se i napunite zemlju i sebi je podložite« (Post 1, 28). Ali to je i sadržaj blagoslova koji Bog daje prvom čoveku: Adamu i Evi ‒ muškom i ženskom čoveku: »I stvori Bog čoveka po svom sopstvenom obrazu, po obrazu Božjem stvori ga; muško i žensko stvori ih« (Post 1, 26 ‒ 2, 3). Tu se ne radi o nekoj podeli rada ili uloga takve vrste da je Eva određena za plodnost i »množenje«, a Adam da ima zadatak da pokorava i vlada zemljom. Bog naređuje čoveku kao ženskom i muškom biću da izvršavaju iste zadatke u zajedništvu i saodgovornosti, jer samo tako čovek je slika Božja, samo tako može da ispunjava svoje ‒ po Božjoj volji ‒ poslanje u svetu. Ta je ideja, dakle, prisutna u svesti čovečanstva. Činjenicu da nije bila ostvarivana svedoče mnogi primeri, ali budući da su razlozi kompleksni, nije jednostavno dati jednstavno objašnjenje.

            Nove ideje o čoveku ‒ o ženi i o muškarcu ‒ (propoveda) donosi muškarac Isus iz Nazareta. Posle Njega i mnogi drugi muškarci koji su postali Njegovi učenici, a u prvom redu (muškarac) apostol Pavle. Merilo za tu istinu/odnos je sam Isus Hrist. On jednako postupa prema ženi i muškarcu ako su spremni da prihvate novu stvarnost nazvanu imenom Božje kraljevstvo/carstvo. Isusov poziv: »Obratite se i vjerujte Evanđelju« sadrži zahtev da ljudi prihvate novi svet, novu stvarnost, da sebi prisvoje nov način gledanja na stvari u svetu, da prosuđuju sve postojeće ‒ u prvom redu odnose među ljudima, odnose između roditelja i dece, žene i muškarca ‒ u svetlu novih merila koja je On sam uspostavio. Isus traži od svojih da započnu da ostvaruju među sobom te nove odnose koji dolaze iz Božjeg sveta, iz Božjeg plana koji On ima za ljudski rod. Prve hrišćanske zajednice ostvaruju istovrednost žene i muškarca. Sveti Pavle u poslanicama govori o ženama u crkvenim funkcijama, o učenicama Isusivim, proročicama i đakonisama. Kada su žene čule taj novi govor hrišćanstva, shvatile su da je započelo novo doba u kojem će prestati njihovo obespravljeno stanje u društvu, puko služenje u hramovima i porodicama. Činjenica je da su mnoge žene pristupile hrišćanstvu zato što su u njemu mogle da žive po savesti u vlastitoj slobodi (kao device, kao udovice…) što je dotad bilo zabranjeno.

            Uz mnoga različita saznanja o čoveku koja su donele pojedine nauke XX veka, važna je spoznaja da je čovek konačno biće, što znači da ima izvor i temelj svoje egzistencije u Nečem (ili Nekom!) ‒ drugom izvan sebe. To je zaista važna spoznaja i tera nas na pitanje ko je taj »Drugi« ili ko i šta je to »Drugo« u kojem se temelji ljudska ‒ naša egzistencija.

            Sve to je povod da se postavljaju nova pitanja o suštini čoveka, o smislu i cilju diferencijacije polova, o etičkim pitanjima u vezi s mogućnostima manipulisanja i modeliranja čoveka u vremenu i prostoru. Nije potrebno posebno isticati da jedinstvenog odgovora na ta pitanja nema. Bar zasad, a da bih ja za njega znala…

Marijana Ajzenkol