Svako zna da nema ručka zadžabe. Mi ljudi razumemo da svaka škola nešto košta i razumemo da za otpuštanje svojih greha čovek mora da plati. Je li to pokora i možemo li to tako da tumačimo?

Čitateljka

Draga čitateljko,

            Ne, pokora ne može, ili bar ne bi smela tako da se tumači, jer ona to nije. Da bismo to bolje shvatili moramo da znamo šta je zapravo greh. A to je opsežna tema, budući da je neposredno povezana sa samim spasenjem, ali ipak – daćemo ovde nekoliko osnovnih crta za razumevanje prirode greha i toga kako on utiče na naše živote.

Govoreći o prvobitnom padu u Raju (treće poglavlje Knjige Postanka), govori se, u stvari, o tome da je Bog stvorio čoveka slobodnog, jer samo slobodan čovek može iskreno da voli, a da bi iko bio slobodan mora da ima slobodu izbora i samu mogućnost da nešto bira. Otuda i to drvo poznanja dobra i zla u Rajskom vrtu. Božja zabrana čoveku da uzima sa tog drveta predstavlja zapravo sliku Božje volje, a pred čoveka se ne stavlja izbor hoće li ili neće jesti sa drveta, nego izbor hoće li poslušati Božju volju i neće uzeti ploda sa drveta, ili će slediti svoju volju i uzeti plod. Onog trenutka kad se čovek odlučio za svoju volju, koja je samoživa, koja se trudi da ceo svet organizuje oko onog ja, koja postavlja samo ja u središte sveta, postali smo robovi svoje samoživosti, a time i požude. Mi žudimo za nečim, ali ne možemo da ga dobijemo jer ne zavisi od nas, a onda, kako kaže Sveti Jakov: »Požuda zatim, zatrudnjevši, rađa grijehom, a grijeh izvršen rađa smrću (Jak 1, 15). Eto, to je greh. Ništa nismo uzeli što bi trebalo da otplaćujemo, nego je greh znak da u nama vladaju požuda i samoživost, a požuda dalje rađa greh, jer moram da zadovoljim svoju požudu, a onda ta samoživost vodi u smrt samoće, jer ona odvaja od Boga koji je život. Zašto je to problem? Zato što samoživost – i to je odlična reč za to stanje – upravo radi na tome da SAMI ŽIVIMO. Bog nas je stvorio jer je želeo da budemo u zajednici s Njim, a nikako sami. Samoća je ono što Crkva naziva paklom. Samo u Bogu postoji zajednica, društvo. U paklu smo sami. To je poznato svakome ko je prinuđen da živi sam i ko nema društva. Učeći da budemo samoživi, sebe udaljujemo od Boga, i to je upravo ono što i Zmija želi za nas – propast i samoću. Pokora, sa druge strane, uči nas odgovornosti prema sebi i drugima. Iako liči na »plaćanje«, pokora je, u stvari, smirivanje sopstvene samoživosti, ali i ispravljanje štete koju smo napravili drugima, pa i sebi samima. Pokora je, kao što i sama reč donekle govori, kroćenje naše samožive prirode, ali ipak je prvenstveno živi znak želje da želimo da se vratimo Bogu i da odustanemo od svojih požuda. Znak da se kajemo zato što smo se prepustili požudi. Plaćanje ne uključuje unutrašnji pokret duše, pokora podrazumeva kajanje i promenu – plaćanje zahteva samo da imaš platežno sredstvo, i to je hladna razmena: ja tebi to, ti meni ovo. Pokora je put za odbacivanje samoživosti, a to je i preduslov za ulazak u zajedništvo Oca, Sina i Duha Svetog – plaćanje je znak da imaš čime da platiš užitak požude, ne i da ćeš od njega odustati…

don Aleksandar Ninković