U prvom čitanju druge nedjelje Korizme čitamo, da je Bog pozvao ostarjelog Abrahama, da napusti svoj zavičaj i da pođe u jedno nepoznato mjesto. Abraham je vjerovao te je ugledao slavu Božju. I naš je položaj često sličan Abrahamovu: život nas odvodi na takve putove kojima ne vidimo kraja, ali ako se povjerimo Bogu, prije ili kasnije vidjet ćemo njegovu slavu.
U drugom čitanju sveti Pavao upozorava Filipljane da im je domovina na nebu, zato neka žive kao oni koji su razumjeli Božju ljubav prema njima. I mi trebamo često misliti da je naša domovina na nebu, zato već sada trebamo probuditi u sebi čežnju za našim pravim domom.
U Evanđelju sveti Luka opisuje Isusovo preobraženje. Možemo se zaustaviti na trenutak pred likovima na sceni. Učesnici su: Isus, Mojsije i Ilija, kao i tri apostola: Petar, Ivan i Jakov. Svaki ima svoje mjesto i ulogu.
Gora preobraženja i Maslinska gora dva su ključna trenutka Isusova života, no vjerujem da sličan obrazac možemo uočiti i u svojem duhovnom životu. Gora preobraženja predstavlja vrijeme milosti, one trenutke kada osjećamo da nam je nebo blizu, trenutke za koje bismo htjeli da potraju cijelu vječnost. Oni su tu zato da nas osnaže za put kojim moramo poći – put Golgote – ali i zato da nam daju predokus onoga što nas čeka ako ostanemo vjerni. Mnogi, međutim, ne žele prekinuti te trenutke, ne žele napustiti ta stanja, pa posljedično, kako kaže Pavao, „ žive kao neprijatelji križa Kristova” (Fil 3,18). On ne govori o progoniteljima kršćana, nego o onima koji se nazivaju kršćanima, ali bježe od muke i patnje, zaljubljeni u ovaj svijet: „bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko” (r. 19). Isus se spušta s brda Tabor jer zna da prije konačne proslave mora poći putem križa. A ako je on morao poći tim putem, kako nećemo i mi?
Da bismo uspješno došli do našega cilja – uskrsnuća – moramo znati kako se ponašati u vremenima milosti, ali i u vremenima kada smo pozvani nositi svoj križ. Kada imamo priliku, trebamo što više crpsti milosti koje nam Bog daje: ako imamo mogućnosti i volje moliti, ići na svetu misu, čitati Božju riječ, moramo to iskoristiti, jer će zasigurno doći i vrijeme suše, kada će nam dosta toga biti vrlo teško ostvarivo. Tada živimo od zaliha milosti koje smo prije sakupili. Ako u trenucima milosti, poput apostola, spavamo, tada ćemo i u trenucima muke bježati, zaboravivši koja je svrha svega toga: nakon muke dolazi uskrsnuće. Životna razdoblja kušnje i suše uokvirena su razdobljima milosti.
Da se ne obeshrabrimo u svojim životnim mukama i križevima Isus u naš život stavlja trenutke preobraženja. To su trenuci kad posebno osjećamo njegovu blizinu.
No, Tabor se ne može zadržati: pravi Tabor za kojem čezne ljudsko srce je nebo koje neće imati zalaza. Tada će se ostvariti Petrova i naša želja da se lijepi trenuci zaustave i postanu vječnost.
Do tada nam je ići prema Jeruzalemu. Trenuci preobraženja dat će nam snagu da možemo izdržati trenutke naših razapinjanja, i da u njima znamo gledati dalje, u slavu koja dolazi nakon križa.