Druga nedjelja po Uskrsu, nedjelja je božanskog milosrđa. Ranije ovu nedjelju poznavali smo kao „bijelu nedjelju“ obzirom da su u ranoj Crkvi na taj dan novokrštenici odlagali bijele haljine. Ali nije važno ime već sadržaj. Svaka nedjelja je u stvari „bijela nedjelja“, jer nas podsjeća na dostojanstvo našeg kršćanstva, i svaka nedjelja je „nedjelja Božjeg milosrđa“ jer svjedoči o Božjoj ljubavi. Nedjelja Božjeg milosrđa blagdan je novijeg datuma. Papa Ivan Pavao II u Rimu je 30. aprila 2000. proglasio svetom sestru Faustinu Kowalsku i tom prilikom je cijelom svijetu objavio blagdan Božjeg milosrđa. Sveta Sestra Faustina je u privatnoj objavi, od samog Gospodina Isusa dobila nalog da prva nedjelja po Uskrsu bude blagdan Božjeg milosrđa. Milosrđe je spremnost da s osobom koja pati stupimo u jedinstvo. Takva je bila i takva je i danas Isusova ljubav prema nama.
Tri današnja čitanja prikazuju tri apostola – Petra, Ivana i Tomu – u čijem djelovanju prepoznajemo tri temeljna stupa djelovanja Crkve: služenje, naviještanje i bogoštovlje.Nakon što je Isus uskrsnuo, ubrzo je otišao na nebo k Ocu. No nije nas napustio, već je ustanovio Crkvu, koja će do njegova ponovnog dolaska biti njegovo Tijelo ovdje na zemlji i koja će nastaviti njegov rad. Kažemo da je Crkva službeno utemeljena i da je dobila svoju punu moć i punomoć na dan Duhova. Stoga svake godine u razdoblju prije Pedesetnice u misnim čitanjima pratimo razvoj prve Crkve i pripremamo se za taj blagdan. Čitamo kako je ona živjela i slušamo upute koje je Isus predao apostolima. Ta su čitanja glavni orijentir i ispit savjesti koji pokazuje kako bi naša zajednica trebala izgledati. Tri su temeljna poslanja Crkve: slavljenje Boga, naviještanje Riječi i djela ljubavi. Današnja nam čitanja, svako kroz lik jednog od apostola, predočuju ova tri stupa crkvenog djelovanja.
Danas je u središtu apostol Toma. On je tako nešto kao zaštitnik sumnjivaca. Toma vjeruje samo ono što može vidjeti i dotaknuti. Je li Isus stvarno uskrsnuo, kao što to tvrde kolege, on to ne želi vjerovati, tako dugo dok sam ne preispita. On je kod mnogih ljudi kojima je teško vjerovati, simpatičan, Oni žele imati čvrste dokaze, a ne neispitane tvrdnje.
Komu se nije pojavilo puno puta pitanje: Je li sve to tako? Ima li života poslije smrti? Ima li uskrsnuća? Je li Toma zaštitnik sumnjivaca? Ili je prije zaštitnik onih koji se ne daju hraniti jeftinim odgovorima. Toma, zaštitnik onih koji traže?
Toma je simpatičan po tome što je bio tražitelj. Vjerujem, da nije tražio samo dokaze. Možda je iza njegovih sumnji i pitanja još nešto dublje. Toma je želio samo vjerovati, da je Isus uskrsnuo, ako bi on mogao dotaknuti njegove rane. Zašto je to njemu bilo tako važno? Možda iz jednostavnog razloga: Ako taj uskrsnuli stvarno treba biti Isus, tada se na njemu još moraju vidjeti rane razapinjanja: vidljivi znakovi čavala na rukama i velika rana na njegovom boku. Na tim ranama on želi imati sigurnost a ne pasti u razočaranje.
Vjerujem da postoji još dublji razlog, zašto Toma želi dotaknuti Isusove rane. Ne upoznajemo li mi stvarno jedni druge tek tada, kada počnemo gledati rane drugih, i kada se ne plašimo također naše vlastite rane pokazati. Nitko ne ide bez rana kroz život. Ali ih većinom pokušavamo sakriti pred drugima. Mi se želimo očitovati kao “ja sam ok.” Samo ako je tu povjerenje, možemo se otvoriti i pokazati, gdje su nam životne rane. Prijatelji, i oni koji se vole, povjeravaju se, i jedni drugima pokazuju svoje rane, a ne samo svoju sjajnu stranu, svoje uspjehe i ostvarenja.
Toma želi ne samo vidjeti Isusove rane. On ih želi dotaknuti. On želi sebi da ga Isus dotakne svojom patnjom, svojim bolima. On ne želi naći Isusa koji više nema rana. Samo tako može predočiti sebi prijateljstvo s Isusom. I kad je stvarno mogao vidjeti Isusa i dotaknuti ga, on kaže Isusu čudesnu riječ: “Gospodin moj i Bog moj!”
I time nam sumnjivi i tražeći Toma govori nešto odlučujuće: Ti nalaziš Boga samo, ako se ne okreneš od rana drugih! Ja ne mogu priznavati Boga a bježati pogledom od patnje bližnjega.