Nakon evanđelja u Novome zavjetu slijedi knjiga Djela apostolskih o životu prve crkvene zajednice. Taj redoslijed pokazuje da se Isusova stvar nastavlja u Crkvi. Formiranje Crkve vezano je za događaj izlijevanja Duha Svetoga na apostole u obliku vatrenih jezika pedeset dana nakon Isusovog uskrsnuća.
Crkva kao zajednica Isusovih učenika ima dvije temeljne pretpostavke:
1. da Isusova životna priča od rođenja sve do Uzašašća nije samo Njegova osobna svojina, koja se odnosi samo na Njega. Isus je novi Adam, korporativna osoba koja zastupa sve ljude svih vremena i prostora i sve nas grli kao svoju braću, uključujući nas u svoju vlastitu sudbinu Sina, da po Njemu i mi postanemo bića voljena ljubavlju Boga Oca; jednostavno rečeno, Isus dijeli s nama svoj sinovski odnos s Bogom Ocem;
2. da kontakt s Isusom, zajedništvo s Njime nakon Uzašašća nije samo nekakva komemoracija, Isus nije neki junak iz davne prošlosti koji puni stranice istorijskih dokumenata čuvanih u arhivima, koji je prisutan samo u sjećanju svojih pristalica. Isus je živi Gospodin koji sjedi zdesna Bogu Ocu, nadilazi prostor i vrijeme i nije vidljiv ni opipljiv našim čulima, ali to ne umanjuje Njegovu stvarnost; ona je objektivna, dakle, ne ovisi o sjećanju, vjeri Njegovih učenika. Naše se zajedništvo s Njime ostvaruje jezikom simbola u sakramentima, u molitvi. Svuda gdje slavimo sakramente, nama se približava Isus kao naš suputnik i saveznik i mi izražavamo spremnost postati suzajedničarima u Njegovom sinovskom odnosu prema Bogu.
Ove dvije pretpostavke Crkve djelo su Duha Svetoga. Duh Sveti je u životu Presvetog Trojstva ona čvrsta odluka Oca da voli darujući se potpuno Sinu… i ona zahvalnost Sina za dar očinske ljubavi, Duh Sveti je radost darivanja od strane Oca i radost primanja od strane Sina, Duh Sveti je zadovoljstvo Oca u činu darivanja i sreća Sina što je voljen od Oca. On je, dakle, osnovni izbor ljubavi unutar Presvetog Trojstva, one darujuće i one primajuće, tako da su darivanje (Otac) i zahvalnost primanja (Sin) način Božjega postojanja. Voljeti i biti voljen je Božje opredjeljenje (Duh Sveti). To sebedarje Oca Sinu je u Duhu stabilna, konzistentna, koherentna odluka, u tom smislu ide dokraja, sve do konkretnosti čovjeka Isusa iz Nazareta – Sin Božji je postao čovjekom. Duh Sveti je djelovao u životu Isusa – začeće, pomazanje Duhom na početku Njegovog javnog djelovanja, uskrsnuće – ta činjenica govori da je ovaj konkretni čovjek Isus jedino moguće ostvarenje Boga kao ljubavi, da sebedarje Oca Sinu ima svoj konkretni lik i ime Isusa iz Nazareta i da nije samo neki sporedni ili provizorni fenomen u Bogu, netko uz koga bismo mogli postaviti nekakvu alternativu kao da je tek jedan od mnogih, jedan pored mnogih. U tom smislu Isus iz Nazareta nije samo neki pojedinac koji se iscrpljuje u svom vremenu i prostoru, nego univerzalno načelo svega što postoji i posjeduje jednu apsolutnu dimenziju, štoviše, Isus iz Nazareta je jedino valjano objašnjenje stvarnosti, Božje stvoriteljske djelatnosti: sve što postoji jest plod očinske ljubavi i nalazi se, dakle, u sinovskoj poziciji primanja. Tu stvarnost Isusa kao univerzalnog načela izrazio je na sažet način apostol Pavao u Poslanici Kološanima: Sve je po Njemu i za Njega stvoreno, On je prije svega i sve stoji u Njemu.
Duh Sveti čini Isusovo djelo univerzalnim u smislu da smo i mi uključeni u Njegovu životnu povijest. Upravo to je otajstvo Crkve – s Isusom se oslanjati na Ljubav koja nam prethodi i koja želi da jesmo, s Isusom računati na Razum koji o nama razmišlja, s Isusom se povjeriti rukama koje nas podupiru…
vlč. Andrej Đuriček