Foto: Matias Lynch/Shutterstock

Drugi vatikanski koncil s pravom naglašava da je Evharistija, odnosno liturgija izvor i vrhunac celokupnog hrišćanskog života (Lumen gentium, 11). To je najuzvišeniji oblik proslavljanja Boga u kome nam se sam Sin Božiji daje pod vidom hleba i vina. Stoga, za one koji istinski veruju i žele da jedu ovu netruležnu hranu za večni život, samo po sebi je razumljivo i jasno koliko je važna crkvena uredba po kojoj je vernik dužan da nedeljom i praznikom redovno ide na liturgiju. (Zakonik kanonskog prava, kanon . 1247).

Sama liturgija se često naziva Evharistijom, a ponekad se naziva i nekim drugim nazivima, kao što su lomljenje hleba, Večera Gospodnja, Sveta i Božanska Liturgija, Bogosluženje, Sveta žrtva, Zadušnica itd. Izraz Evharistija dolazi iz grčkog i znači zahvalnost. Ovo nas podseća na važnost zahvalnosti Bogu Ocu za dar otkupljenja ostvaren u krvi Njegovog Jedinorođnog Sina. Osim što je Evharistija drugi naziv za liturgiju, ona, u užem smislu reči, označava i njen treći deo, odnosno evharistijsku službu.

Istorijski gledano, liturgija ima svoj izvor u Hristovoj Tajnoj večeri, kada je slavio jevrejsku Pashu, sećanje na izlazak iz egipatskog ropstva. Pasha se slavila 14. nisana (otprilike 31. marta / 1. aprila), kada su Jevreji jeli ritualnu hranu koja ih je podsećala na gorčinu egipatskog ropstva, kao i na četrdesetogodišnje lutanje pustinjom po izlasku iz ropstva, a pre ulaska u Obećanu zemlju. Jeli su jagnjetinu, gorko zelje i beskvasni hleb. Jagnje je trebalo da ih podseti da su u noći bekstva pomazali nadvratnike i dovratnike jagnjećom krvlju i da je te noći Jahve pobio sve prvence u Egiptu i poštedeo Jevreje. I beskvasni hleb podsećao ih je na noć bekstva jer su žurili i nisu imali vremena da pripreme kvasni hleb, a gorko zelje podsećalo ih je na gorčinu lutanja po pustinji.

Na Tajnoj večeri, Hristos je jasno pokazao značenje sebe kao pashalnog jagnjeta, onoga koji uzima na sebe grehe sveta i koji sebe žrtvuje za sve ljude. Kao što su Jevreji nekada izašli iz egipatskog ropstva pod Mojsijevim vođstvom, tako nas je Hristos svojom poslušnošću Ocu do smrti na krstu oslobodio ropstva greha i uveo nas u novu obećanu zemlju. Zato liturgija za katolike ima duboko i višestruko značenje.

Liturgija je praznik, jer na njoj slavimo i blagodarimo Bogu na daru iskupljenja, odnosno pevamo, „igramo“ (stojimo, sedimo, hodamo…), jedemo, pijemo, radujemo se. To je takođe sećanje na Hristovo veliko iskupiteljsko delo, jednom obavljeno, ali trajno pred našim očima radi kontemplacije i napredovanja u Božijoj blizini. Konačno, liturgija je žrtva, jer se Hristos prinosi za nas u svakoj liturgiji i daje nam se povodom hleba i vina.

Zato je važno da vernik poznaje i razume sadržaj liturgije. Sastoji se iz četiri osnovna dela, i to: uvoda, službe reči, evharistijske službe i završnog obreda. Uvodni obredi obuhvataju ulazak sa pesmom, krsno znamenje, pozdrav Gospodnji sa tobom, čin pokajanja (npr. ispovedam se…), Gospode pomiluj…, Slava (u došašću i postu se izostavlja), kratko ćutanje i saborna molitva. Oni nas, kako sama reč kaže, uvode u liturgiju.

U službi reči, Bog nam govori kroz Sveto pismo. U redovnim slučajevima, nedeljom i praznicima, služba reči se sastoji od prvog čitanja (obično iz Starog Zaveta), psalma pevanja, drugog čitanja (iz Novog Zaveta), uzvika Aliluje i Jevanđelja. Pored ovih biblijskih odeljaka, služba reči obuhvata i besedu, odnosno tumačenje pročitanih biblijskih odeljaka, simbola vere i molitvu vernih.

Evharistijsko bogosluženje počinje pripremanjem darova, nastavlja se evharistijskom molitvom tokom koje se vrši preobraženje hleba i vina u Telo i Krv Hristovu, a završava se pričešćem, jedenjem Tela i Krvi Hristove.

Na kraju su završni obredi, koji uključuju obaveštenja, pozdrave i blagoslove.

Značaj službe reči i evharistijske službe češće se ističe slikom dveju trpeza od kojih dobijamo posebnu hranu i posebnu snagu: to su trpeza reči i trpeza hleba i vina. Zato ovu hranu treba da jedemo redovno, shvatajući važnost crkvene zapovesti da se redovno učestvuje u liturgiji, kao i značaj značenja liturgije kao izvora i vrhunca celokupnog hrišćanskog života.

Izvor : vjera i djela