Često se srećemo s pitanjem: po čemu se hrišćanstvo razlikuje od obične zamisli o moralnosti i dobroti?

Obična zamisao koju svako od nas ima pre nego što postane hrišćanin sastoji se u sledećem. Kao početnu tačku uzimamo svoje obično ja sa svim njegovim željama i interesima. Zatim priznajemo da nešto drugo –možemo ga nazvati moralnošću, doličnim ponašanjem ili društvenim dobrom – ima pravo na naše ja. Ti zahtevi često se sukobljavaju s našim željama. Biti dobar značilo bi popustiti pred zahtevima koji se postavlaju pred nas. Nešto od onoga što naše ja želi da učini pokazuje se kao loše pa se toga moramo odreći, a nešto drugo, što inače ne bismo želeli da učinimo, pokazuje se kao dobro, kao ispravno, pa smo najčešće prisiljeni da ga prihvatimo kao takvo. Čovek se inače sve vreme nada da će, kada zadovolji sve zahteve koji se pred njega postavljaju, njegovo prirodno ja još imati neke izglede i neko vreme živeti onako kako se njemu sviđa. U tome smo vrlo slični poštenom građaninu koji uredno plaća porez i pri tome se nada da će mu ipak ostati dovoljno za pristojan život. Razlog svemu tome leži u činjenici da nam je početna tačka naše prirodno ja.

Ovakvo razmišljanje nužno nas vodi ka zaključku: prestajemo da se trudimo da budemo dobri, jer nam je to preteško, ili postajemo vrlo nesrećni zbog svojih uzaludnih nastojanja oko toga. Sumnje nema, ako ste stvarno naumili da udovoljite svim zahtevima koji se postavljaju pred vaše prirodno ja, neće vam ostati ništa od čega biste mogli da živite. Što se više potčinjavamo glasu svoje savesti, to on od nas više zahteva, a naše prirodno ja, koje se zbog toga stalno uznemirava, sve više je besno. Na kraju prestajemo da se trudimo da budemo dobri, ili postajemo jedan od onih koji, kako sami kažu, žive za druge, ali uvek su nezadovoljni, gunđaju, stalno se žale kako niko ne primećuje njihovu dobrotu i koriste svaku priliku da istaknu svoje tobožnje mučeništvo.

Ako postanete takvi, više muke ćete naneti onima koji s vama žive, nego da ste ostali sebičnjaci.

Hiršćanski put je drugačiji, on je i teži i lakši. Hrist kaže: »Daj mi sve. Nije mi potreban ni tvoj novac, ni tvoje vreme, ni tvoj posao. Ja želim tebe. Nisam došao da mučim tvoje prirodno ja, došao sam da ga ubijem. Nema koristi od polovičnih rešenja. Ne želim da posečem tek poneku granu, želim da srušim čitavo stablo. Predaj čitavo svoje prirodno ja, sve želje za koje misliš da su zle, kao i one za koje misliš da su nevine, sve što imaš. U zamenu za sve to, daću ti novo ja, u stvari, daću ti samoga sebe, moja volja postaće i tvoja.«

Verujem da ste i sami primetili da Hrist ponekad kaže da je Njegov put vrlo težak, da bi zatim, u drugoj prilici, rekao da je lagan. On govori: »Uzmi svoj krst.« To zvuči kao da ćemo umreti pod nečijim batinama. Na drugom mestu kaže: »Jaram je moj sladak, a breme je moje lako.« On je mislio i jedno i drugo. Videćete da je i ovo i ono istinito i moguće.

Svaki učitelj reći će vam da najlenji učenik na kraju mora najviše da uči. To znači sledeće: ako dvojici đaka zadate jedan zadatak, dete koje je spremno da se potrudi pokušaće da razume suštinu problema, dok će lenjivac naučiti napamet odgovore jer to zahteva manje napora. Međutim, posle izvesnog vremena kada bude pripremao ispit, lenji učenik će se satima mučiti s problemima koje će drugi razumeti za nekoliko minuta. Gledajući dalekosežno, lenjivac na kraju mora najviše da radi…

Tako je i u hrišćanstvu. Vrlo je teško, gotovo nemoguće, predati sebe potpuno Hristu – sve svoje želje, brige i nade. Međutim, to je neuporedivo lakše od svega onoga što umesto toga pokušavamo da učinimo. Mi, naime, nastojimo da ostanemo – kako se kaže – »svoji«, pokušavamo da sačuvamo svoju sreću kao nešto najdragocenije u životu, a uz to nastojimo da budemo i »dobri«. Puštamo da srce i um idu svojim putem za novcem, zadovoljstvima ili častohlepljem, nadajući se da ćemo se uprkos tome ponašati pošteno, čisto i ponizno. A upravo nas je na to Hrist upozorio rekavši da na čičku ne rastu smokve. Ako sam ja polje na kojem nije zasejano ništa osim trave, tada na meni ne može izrasti žito. Ako se trava bude kosila, biće niska, ali ja ću i dalje davati travu, a ne žito. Ako želim da na meni raste žito, promena se mora dogoditi dublje ispod površine. Moram biti preoran i ponovo zasejan.

Zbog toga se pravi problem hrišćanskog života nalazi onde gde ga ljudi najmanje traže. Javlja se istog trenutka kada se probudimo. Sve naše želje i nade za taj dan jurnu prema nama poput divljih zveri. Prvo što tada moramo da učinimo jeste da ih odgurnemo od sebe i poslušamo onaj drugi glas koji drugačije gleda na život i čini da u nama prostruji onaj veći, jači i mirniji život. U početku biće teško i ti trenuci će biti kratkotrajni, ali tako polako puštamo da Bog deluje u nama, i to upravo onde gde je potrebno. Hrist nije nikada govorio nejasno, idealistički. Kada je rekao: »Budite savršeni«, tada je upravo to i mislio. Držao je da se u potpunosti moramo predati želji za savršenstvom. To je teško, ali još je teži, zapravo nemoguć, kompromis za kojim svi mi čeznemo. U tome se sastoji čitavo hrišćanstvo i nije jednostvano imati to uvek na umu. Hrišćanstvo nam jasno pokazuje put i način na koji mi ljudi možemo da budemo privedeni Hristu – kako možemo da postanemo deo veličanstvenog dara koji Knez čitavog svemira želi da ponudi svome Ocu – dar koji je On sam, odnosno mi u Njemu. U tome je svrha našeg postojanja. A Biblija je puna čudnovatih, uzbudljivih nagoveštaja da će se mnogo toga u prirodi promeniti kada uzmemo udela u životu Hristovom.

Ružni snovi će nestati, svanuće jutro.

vlč. Milutin Novaković, dr sc. med.