Ime Isus, ili na hebrejskom Jehošua ( Ješua), znači Spasitelj. Iako je to ime u Isusovo vreme bilo relativno često ono nas upućuje na činjenicu da smo prema misteriji Isusovog uskrsnuća iskupljeni od greha. Hrist znači Mesija ili Pomazanik. Taj naziv govori da je Isus, koji je rođen u Vitlejemu, odrastao u Nazaretu, a umro u Jerusalimu, bio pravi Božji Pomazanik, onaj mesija koga su najavljivali proroci u Starom zavetu. Iako nije reč o strogom nazivu, obično se u teološkom govoru imenom Isus želi istaknuti  njegova čovečnost, a nazivom Hrist njegovo božanstvo. Kada se pak govori zajedno – Isus Hrist – onda se želi istaknuti  da je on istovremeno i pravi Bog i pravi čovek.

Zapravo, Hrist je ovaploćeni Bog, druga Božanska osoba, koji je večan i nestvoren, isto biće sa Ocem i Duhom Svetim, koji je u jednom istorijskom trenutku sišao  na zemlju i postao  jednim od nas. Začet od Duha Svetoga, rodila ga je Djevica Marija, da bi nam u svemu bio jednak, osim u grehu. Tako je kao svaki drugi čovek jeo, pio, spavao, odmarao se, umarao, osećao bol, tugu, radost, znao da zaplače, osećao fizičku iscrpljenost itd..a takođe je umro fizičkom smrću. Kao Bog on je svoje  Božanstvo  posebno pokazivao u čudima, oslobađajući ljude od greha, u svom vaskrsenju, ukazujući se učenicima i drugim ljudima sve do svog vaznesenja, a posebno se snaga njegovog božanstva videla u njegovom vaznesenju na nebo, gde on sedi sa desne strane Ocu.

Svaki čovek je osoba koja ima jednu prirodu, a to je ljudska. Ta ga ljudska priroda razlikuje od drugih neljudskih bića. Sve što radi, radi na ljudski način. Za razliku od nas ljudi, za Hrista takođe možemo reći da je jedna Ličnost, ali i da se razlikuje od nas po tome što je imao dve prirode: ljudsku i božansku. Ove dve prirode su u njemu bile nepodeljene, odnosno nalazile su se u jednoj Ličnosti – Isusu Hristu, ali su bile i nepomešane, što znači da je neke stvari činio ljudski (npr. jeo, spavao, postio…), a druge na božanski (npr. lečio od bolesti i grehova). To što se u Hristu nalazila božanska i ljudska priroda, a koje su bile nepodeljene i nepomešane, u teološkom rečniku naziva se hipostatska unija.

Međutim, nama danas nije lako to da razumemo, a nije bilo ni prvim hrišćanima. Zato su se u ranom hrišćanstvu našli neki pojedinci  koji su počeli krivo da tumače Hristove dve prirode, pa su nekad prenaglašavali njegovu čovečnost, a drugi put njegovo božanstvo. Zbog pojave ovakvih jeresi prva Crkva je pozivala svoje sabore  kako bi zajedničkim razmatranjem i silom Svetog  Duha koji ih je štitio od zabluda definisala pravu doktrinu. U tom smislu, kada je reč o jeresima vezanim za nerazumevanje Hristove ljudske i božanske prirode, posebno su značajna prva četiri sabora , koji su dobili nazive po mestima gde su se održavali:

  1. Nikejski sabor (325. god)
  2. Carigradski sabor (381.god.)
  3. Efeski sabor ( 431.god)
  4. Halkidonski sabor (451.god)

Iako je bilo nekoliko jeresi o nerazumevanju Hristove prirode, posebno su značajni arijanstvo, nestorijanstvo i monofizitstvo.

Arijanstvo je dobilo ime po aleksandrijskom svešteniku Ariju koji je živeo u 3./4. veku koji je učio da je Hristos imao ljudsku prirodu, ali ne u potpunosti božansku prirodu. Tako je Arije tvrdio da Hristos nije isto biće sa Ocem već mu je potčinjen, kao i da je stvoren ni iz čega, odnosno da nije rođen. Njegovo učenje je osuđeno na Nikejskom saboru (325. godine), a zatim je definisano kako se i danas molimo u Verovanju, da je Hristos ,,rođen, a ne stvoren, istovetan sa Ocem“. Arijeva jeres, uprkos saborskoj osudi, održaće se još nekoliko vekova i proširiće se po celom Rimskom carstvu, uključujući i naše krajeve.

Druga posebno pogubna jeres o Hristovim dvema prirodama je nestorijanstvo, koje je dobilo ime po carigradskom patrijarhu Nestoriju, koji je živeo u 5.veku. I Nestorije je prenaglašavao Hristovu ljudskost, pa je tvrdio da u njemu postoje dve ličnosti, a ne dve prirode i da je ljudska ličnost samo sjedinjena sa božanskom. Takođe, učio je da Presveta Djevica Marija nije Bogorodica (grč.Theotokos), ona koja je rodila pravoga Boga –Isusa Hrista, Drugu Božansku osobu, nego je samo Hristorodica, odnosno ona koja je rodila samo čoveka – Hrista. Njegovo učenje je osuđeno na saboru u Efesu (431.god.), gde je Crkva definisala da je Presveta Djevica Marija Bogorodica, ona koja je rodila istinitog Boga, i da u Hristu postoje dve prirode: ljudska i božanska, a ne dve osobe. I nestorijanstvo je opstajalo dugo, štaviše, opstalo je do danas. Naime, nestorijanci su se posle osude sklonili u Siriju i Persiju, a odatle su se širili na druga mesta. Svojevremeno, naročito posle arapskih osvajanja u 7.veku, bili su veoma jaki, ali se njihov broj znatno smanjio posle mongolskih ratova u 14. veku. U 16. veku se deo nestorijanaca ujedinio sa Rimom i tako je nastala Haldejska crkva, koja je u sastavu Katoličke crkve, ali ima i neke svoje osobenosti. Ipak, većina je ostala verna Nestorijevom učenju. Danas ima oko 200.000 nestorijanaca, a rasprostranjeni su po Iraku, Iranu, Jermeniji, Siriji, Turskoj,  Azerbejdžanu i SAD.

Kao reakcija na nestorijanstvo i preterano isticanje Isusove čovečnosti  nastala je treća veoma uticajna jeres tog vremena, a to je monofizitstvo. Ovo je učenje egipatskog monaha Evtiha koji je živeo u 4./5. veku, a sam naziv jeres potiče od  μονο (mono) – jedan + φύσις (fisis) – priroda. Ova jeres naglašava da je u Hristu samo jedna priroda, a to je božanska. Dakle, Evtih je poricao Hristovu ljudsku prirodu, što je dosledno značilo da on nije u svemu ravan sa nama, osim u grehu.

Monofizitstvo je takođe izazvalo kontraverze u prvoj Crkvi, tako da su decenijama vođene borbe između onih koji su ga branili i onih koji su ga osporavali. Konačno je osuđen na Halkidonskom Saboru (451. godine), kada je Crkva još jednom ponovila da u Hristu postoje dve prirode: ljudska i božanska, i definisala da su one nepomešane i nepodeljene. Ipak, ova jeres je opstala do danas, a monofiziti su uglavnom organizovani po principu nacionalne i jezičke pripadnosti.

Što se tiče navedenih kontraverzi oko shvatanja verske istine da je Hristos istiniti Bog i pravi čovek, posebno je značajno Nikejsko – carigradsko verovanje, odnosno obrazac naše vere koju ispovedamo u svetoj misi. To je dakle, Verovanje koje je nastalo na osnovu zaključaka koji su proistekli iz prvog i drugog crkvenog sabora – u Nikeji i Carigradu. Ovo verovanje treba razlikovati od Apostolskog, koje se takođe moli u nekim crkvama za vreme svete mise, a iako je po sadržaju slično Nikejsko – carigradskom, razlikuje se od njega po dužini: Nikejsko –carigradsko je duže, a Apostolsko kraće.

Sav ovaj istorijski presek jeresi vezan za Hristovu božansku i ljudsku prirodu i prvi odgovor Crkve na njih, pokazuje nam koliko je vremena i mudrosti bilo potrebno da se razume dogma da je Hristos i istiniti Bog i pravi čovek. Zato je važno i danas imati na umu da u Hristu nisu bile dve ličnosti već dve prirode, da su ljudske i božanske i da su nerazdvojive i nepomešane. Takođe, važno je shvatiti da je Hristos imao ljudski um, razmišljao na ljudski način, kao i ljudsku volju, odnosno imao je iste sklonosti kao i mi ljudi, ali i da su Njegov ljudski razum i Njegova ljudska volja podređeni njegovom Božanskom razumu i njegovoj Božanskoj volji. Drugim rečima, Hristos je ovaploćeni Bog, koji je došao na zemlju da ispuni misiju koja mu je poverena od strane Oca, a to je spasenje svih ljudi. Celo njegovo nastojanje bilo je podređeno tom uzvišenom cilju.

Zato možemo zaključiti da Hristovo ovaploćenje predstavlja misteriju sjedinjenja božanske i ljudske prirode u jednoj ličnosti.

Izvor: Vjera i djela