U oktobru prošle godine u svim smo mjesnim Crkvama započeli sinodalni hod. Glavna tema, ujedno i cilj, smisao sinodalnog procesa – izražena je pojmovima zajedništva, sudjelovanja i poslanja. U Pripravnom dokumentu predstavljen je dijalog kao siguran put prema zajedništvu prožetom duhom bratstva. Dijalog se ponajprije odvija unutar zajednica (biskupije, župe, redovničke i monaške zajednice, pokreti, udruge itd.), u sinodalnom se procesu dijalog ne kreće samo u okvirima vlastitih zajednica, već se u duhu ekumenizma uspostavlja i s pripadnicima drugih kršćanskih denominacija. Naš bi sinodalni hod bez tih ekumenskih nastojanja bio nepotpun, usporen, osiromašen, lišen jednog od važnih ciljeva. Ekumenska dimenzija Sinode afirmirana je i dolazi do izražaja u Molitvanoj osmini za jedinstvo kršćana koju tradicionalno otvaramo 18. i zaključujemo 25. januara.
Ove su godine tekstove molitava i refleksija pripremile kršćanske zajednice Bliskog istoka sa središtem u Bejrutu u Libanu. Kao lajtmotiv koji se provlači kroz sve molitve, prošnje i razmatranja, izabrana je rečenica iz Evanđelja po Mateju: Vidjesmo gdje izlazi zvijezda Njegova pa dođosmo pokloniti Mu se. Ovaj se stih odnosi na opis događaja posjeta triju mudraca novorođenom Isusu u Betlehemu. Scena posjeta mudraca je činjenična osnova, platforma za liturgijsko slavlje Epifanije, Bogojavljenja. Ovaj se praznik na Istoku odlikuje većom važnosti i popularnosti nego svetkovina Božića. Razlog tome leži u shvaćanju Epifanije kao savršenog oblika očitovanja univerzalne spasonosne Božje volje u osobi Isusa Krista – Bog Otac želi spasonosno dotaknuti i zagrliti u Kristu svakog čovjeka. Eto odlične prilike da, upoznavajući liturgijsku praksu kršćanske braće i sestara na Istoku, učimo jedni od drugih i uzajamno se obogaćujemo novim pogledima i idejama. Trojica mudraca koji slijede zvijezdu već u drevnim bibliskim komentarima nastupaju kao simbol različitosti, kulturnog, jezičnog, rasnog, nacionalnog diverziteta. Na toj, na prvi pogled tako šarenoj različitosti možemo opipati puls jedinstva, jedinstva koje se temelji na spoznaji otajstva osobe Isusa Krista i na činu klanjanja Njemu. To je ono što je zajedničko njima koji se tako razlikuju i što ih povezuje, njih rasno ili kulturno tako udaljene; ta poveznica nije ideja, ni teorija, ni ideologija, nego konkretna osoba Isusa Krista, osoba koja je ujedno i cjelovita istina o Bogu i smislu ljudskog postojanja. Gledajući scenu klanjanja mudraca jedinome Gospodinu možemo konstatirati da je na djelu prva globalizacija, ali s dubokim antropološkim i teološkim razlozima. U svakom ljudskom srcu i umu bez razlike ‒ bez obzira na to kojim se jezikom služio, kojem kulturnom krugu pripadao, štoviše, bez obzira na prostor i vrijeme u kojem se kretao – nalazimo otvorenost prema istini, čežnju za dobrom i očaranost ljepotom. Ovaj tip globalizacije na razini srca i razuma pretpostavlja vertikalu, to jest univerzalnu Božju volju spasenja, Božji plan spasenja koji obuhvaća sve ‒ one koji jesu, koji bijahu i bit će te na kraju uključuje cijelokupni kozmos. Kršćanske zajednice diljem svijeta, sastavljene od članova – pripadnika različitih kultura, govornika različitih jezika, ali se klanjaju istom Kristu, postale su znak mogućnosti jedinstva u različitosti i različitosti u jedinstvu. One preuzimaju u svijetu ulogu zvijezde koja pokazuje put prema Kristu, zvijezde koja tragaoce za istinom i one koji čine dobro upućuje na Isusa Krista, zvijezde koja vodi do ciljne točke koja je ujedno smisao – do Isusa Krista, zvijezde koja onima koji se pitaju osvjetljava mjesto gdje se mogu pronaći valjani odgovori. To poslanje »zvijezde« danas je zasjenjeno skandalom podijeljenosti kršćana: oni koji ispovijedaju istog Krista, Božju mudrost i snagu, podijeljeni su, ne mogu sjesti za isti euharistijski stol i blagovati isti kruh Božji i piti iz istog kaleža. Švicarski teolog Karl Barth jednom se požalio i za podijeljenost kršćana rekao: Podijeljenost kršćana ne treba objašnjavati, ona je grijeh koji valja oplakivati i okajavati.
I ovogodišnja Molitvena osmina izraz je naše žarke želje da viku tog skandala podijeljenosti nadjačamo molitvama za jedinstvo, dijalogom, pažljivim slušanjem drugoga i uzajamnim učenjem jednih od drugih. Svjetlom bratskih susreta želimo raspršiti tamu podijeljenosti.
Evo nekoliko inspiracija za osobnu i zajedničku molitvu koje proizlaze iz pripremljenih tekstova Molitvene osmine.
Prvi dan – Pridigni nas, Gospodine, i privuci svome svjetlu.
Jedinstvo kršćana ne pripada poretku ljudskih programa, projekata ili planova, nije pod utjecajem globalizacije ili političkih, ekonomskih integracija. Glavni inspirator ideje jedinstva je Isusov duh. Primajući Isusov duh svim srcem i umom, prožima nas čežnja za jedinstvom, susretom, dijalogom. Samo svjetlo Isusa Krista može rastjerati gustu tamu koja nas udaljava jedne od drugih.
Drugi dan – Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade za mnoge (Mt 20, 28).
Suvremeni svijet snažno je pogođen krizom dijaloga, tragedijom podjela, oštrih polarizacija, povećavanjem socijalnih razlika. Takva situacija vapi za predvodnicima zajednica, administratorima i vođama koji dosljedno i na svakom koraku prate imperativ služenja drugima, koji svoj autoritet obnašaju kao investiranje sposobnosti i vještina u djelo izgradnje zajedničkog dobra od kojeg ide korist svima. Ako poglavari crkvenih zajednica imaju pred očima lik Krista koji služi, ekumenski hod prema jedinstvu može napredovati.
Treći dan – Poziv na obraćenje.
Krist koji je došao da služi dajući život za braću, snagom svog primjera ujedno raskrinkava cijelokupno beznađe i bezizlaznost sebičnosti, oholosti, individualističke samodostatnosti, tražeći od nas obraćenje srca i radikalnu promjenu uma. Transformacija srca i uma prema Kristu sluzi sviju donosi obilat rod djelâ milosrđa prema siromasima, odbačenima, marginaliziranima. Kršćanska vjera treba u svijetu odjekivati kao glas koji brani dostojanstvo i neprikosnovenu vrijednost svake osobe.
Četvrti dan – Ne boj se, stado maleno (Lk 12, 32).
Kršćani su u nekim dijelovima svijeta manjina, često suočena s različitim oblicima diskriminacije, netolerancije, ugrožavanja čak i osnovnih ljudskih prava. To je iskustvo i kršćana Bliskog istoka. Uprkos teškim uvjetima života, na snazi je Isusovo ohrabrenje: Ne bojte se. Ne bojte se, postanite kreativna manjina; u logici zabačenog Betlehema – doma kruha, vi, kršćanske zajednice, budite dom kruha u kojem se pruža hrana slabima, uplašenima, ugroženima, obespravljenima i iskorištavanima.
Peti dan – Pod Isusovim vodstvom.
Ekumenski pokret kao proces traženja jedinstva među kršćanima, poslije velikog zamaha kao da je danas zapao u slijepu ulicu, prelazeći u etapu razočaranja. Iznevjerena su velika očekivanja jer nisu postignuti ciljevi koji su bili naznačeni na početku. Mnoge su stvari krenule naopako, ne onako kako je bilo zamišljeno; očigledno ne postoji linearni napredak koji hita samo naprijed. Izgleda da danas tapkamo na mjestu. Pesimizam i depresivnost posljedica su površnog gledanja na prošlost i budućnost. Kršćanin sigurno zna da Krist nije odustao od svojih učenika, On nas ne napušta ni u našim tužnim situacijama podijeljenosti, zatvorenosti, udaljenosti jednih od drugih. Napojeni Isusovim duhom, naći ćemo izlaz, otkrit će nam se novi put prema jedinstvu. Pouzdanje u Krista koji je dokraja solidaran s nama izliječit će nas od bolesti sterilnog pesimizma.
Šesti dan – Istinski klanjatelji.
Čin ispovijedanja Krista kao Božje spasonosne intervencije u povijesti čovječanstva povlači sa sobom buđenje duha iskrenog pokajanja za grijeh podijeljenosti koja se među kršćanima pojavila kao posljedica oholosti, nerazumijevanja, nedostatka dijaloga i pažljivog slušanja, predrasuda ili apsolutiziranja sporednih ljudskih običaja, tradicija ‒ nauštrb onog bitnog. Ova samokritičnost je važan i nužan korak u ekumenskom hodu.
Sedmi dan – Darovi prineseni Isusu.
Molitvena nas osmina potiče na velikodušnu darežljivost. Gospodin traži od nas ljubav srca, ljubav koja srce i um nagoni u potragu za putevima jedinstva, zajedništva, suradnje, razmjene dobara.
Osmi dan – Upućeni u snu… otiđoše drugim putem u svoju zemlju (Mt 2, 12).
Kršćanin naslonjen na Isusa Krista njeguje zdrav optimizam znajući da njegov Učitelj i Vođa otvara nove puteve prema jedinstvu, nalazi nove načine susreta različitih, smišlja nove metode ekumenskih aktivnosti, nadahnjuje na novi pristup ekumenskom pitanju. Možda to »novo« nadilazi naše zamisli, planove i kalkulacije, ali Glava Crkve jest Krist – On zaslužuje našu poniznost u primanju i hrabrost u primjeni Njegove volje. Upravo ove vrline poniznosti i hrabrosti garancija su otvorenosti za budućnost u kojoj želimo biti jedno.
Vlč. Andrej Đuriček