U sklopu posete Republici Srbiji koja traje od srede 26. do petka 28. oktobra 2022. godine, uzoriti gospodin Kurt kardinal Koh, prefekt Dikasterija za unapređenje jedinstva hrišćana, sastao se u četvrtak 27. oktobra 2022. godine u Pastoralnom centru Papa Ivan Dobri u Beogradu sa sveštenicima Beogradske nadbiskupije, redovnicima, redovnicama i Bogu posvećenim osobama kojima je i održao predavanje na temu: „Značenje prvog Vaseljenskog (Ekumenskog) sabora u Nikeji 325. godine za nas danas“. Predavanju je prisustvovao i beogradski nadbiskup i metropolit mons. Stanislav Hočevar, episkop marčanski Sava, vikarni episkop patrijarha Porfirija, otac Nektarije, novoimenovani vikarni episkop patrijarha Porfirija, biskup Slovačke evangelističke crkve Jaroslav Javornik, zamenik direktora Uprave za saradnju s Crkvama i verskim zajednicama dr Marko Nikolić i Gavrilo Grban iz Uprave.

Zajedničko hristološko ispovedanje

Kardinal Koh je u prvom delu predavanja govorio o Ekumenskom pokretu koji je zahtevan, te o njegovoj perspektivi i ekumenskom trenutku koji će biti obeležen 2025. godine kada se bude slavilo obeležavanje 1700 godina od prvog Vaseljenskog sabora koji se održao 325. godine u Nikeji. Kardinal je istakao da se sabor bavio doktrinarnim pitanjima, tačnije veroispovedanjem koje ispoveda Isusa Hrista kao Sina Božijeg, „jednosuštnog Ocu“. Ovo pokazuje kako je početkom četvrtog veka hristološko pitanje postalo „problematični slučaj hrišćanskog monoteizma”. Tada se pojavio i aleksandrijski teolog Arije koji je tvrdio da Hristos ne može biti „Sin Božiji“ u pravom smislu, već samo posredno biće koje Bog koristi u odnosu na čoveka. Nikejski sabor je osudio ovo učenje potvrđujući verovanje da je Isus Hristos, kao Sin Božiji, „jednosuštan Ocu“. Ovo ispovedanje je postalo temelj zajedničke hrišćanske vere, održavši Nikejski sabor u vreme kada hrišćanstvo još nije bilo razdvojeno brojnim raskolima koji će kasnije nastupiti. Nikejski hristološki simbol vere predstavlja važan korak, iako ne i konačan, na putu ka velikom nikejsko-carigradskom (trijadološkom i pnevmatološkom) veroispovedanju. Tek sa Carigradskim saborom zaokružen je sadržaj ispovedanja verovanja, vere u Duha Svetoga i tako formulisati dogmat o Božanskoj Trojici kao specifično hrišćanskom obliku monoteizma. Ovo ispovedanje vere zajdeničko je svim hrišćanima te je od fundamentalnog ekumenskog značaja, jer je za obnovu jedinstva Crkve potreban konsenzus o suštinskom sadržaju vere, ne samo između Crkava i crkvenih zajednica današnjice, već i između Crkve današnjice i rane Crkve iz naše prošlosti i posebno njenog apostolskog porekla. Upravo zbog ovog zajedničkog prihvatanja važno je „da 1700 godina Nikejskog sabora zajedno proslavljaju sve hrišćanske Crkve i crkvene zajednice i da se njeno hristološko ispovedanje reafirmiše u ekumenskom opštenju. Bavljenje Nikejskim saborom važno je ne samo sa istorijske tačke gledišta. Njegovo hristološko ispovedanje takođe i upravo danas zadržava svoju trajnu aktuelnost, kako u ekumenskoj situaciji, tako i unutar naše Crkve, gde je Arijev duh ponovo veoma prisutan i gde se primećuje snažno buđenje arijevskih tendencija“ rekao je kardinal Koh.

Pitanje datuma slavljenja Uskrsa

U drugom delu predavanja kardinal Koh je govorio o tome da se Nikejski sabor osim hristološkog ispovedanja bavio i pastoralnim pitanjima. Najvažnije i ujedno najaktuelnije pastoralno pitanje je pitanje datuma Uskrsa, što pokazuje da je datum Uskrsa već bio kontroverzan u ranoj Crkvi i da su stoga postojali različiti datumi: neki hrišćani, posebno u Maloj Aziji, uvek su slavili Uskrs uporedo sa jevrejskim Pesahom 14. u mesecu nisanu, bez obzira na dan u nedelji. Drugi hrišćani, posebno u Siriji i Mesopotamiji, slavili su Uskrs u nedelju posle jevrejskog Pesaha. Nikejski sabor je našao rešenje za sve i odredio da sva braća i sestre Istoka koji su slavili Pashu sa Jevrejima, od sada će proslavljati Uskrs u dogovoru sa Rimljanima, sa vama i sa svima nama koji smo ga slavili sa vama od najstarijih vremena. Nova situacija u istoriji hrišćanstva nastala je u XVI veku temeljnom reformom kalendara pape Grgura XIII, koji je uveo gregorijanski kalendar, po kome se Uskrs uvek praznuje u prvu nedelju posle prvog punog meseca koji dođe posle prolećne ravnodnevnice. Posledica ove odluke je da od tada Crkve na Zapadu računaju datum Uskrsa po ovom kalendaru, dok Crkve na Istoku nastavljaju da slave Uskrs po julijanskom kalendaru, koji je korišćen u celoj Crkvi pre reforme gregorijanskog kalendara, i na kojem se zasnivao i Nikejski sabor. Pošto se još uvek ne slavi istoga dana Uskrs u Crkvi Istoka i Zapada ali postoji vidljiva spremnost kod svih lidera Crkava da se usaglasi jedan datum. Stoga, ova 1700. godišnjica Nikejskog sabora predstavlja posebnu priliku da se pozabavimo ovom temom, tim pre što će 2025. godine Crkve na Istoku i na Zapadu moći ponovo zajedno da slave Uskrs istog dana, 20. aprila. Stoga je razumljivo da se probudila želja da se ova velika godišnjica shvati kao prilika za intenziviranje napora ka zajedničkom hrišćanskom slavljenju Uskrsa. Na kraju ovog dela kardinal je naglasio da u određivanju datuma ne sme da se zaborave i Jevrejski koreni, te zaključio kako bi bilo i praktično a i pastoralno bolje da bude jedan datum za sve hrišćane iz razloga što ima puno porodica različitih konfesija pa da svi slave isti datum.

Teorija i praksa sinodalnosti

U trećem delu predavanja kardinal je govorio temi sinodalnosti na Nikejskom saboru. Sabor je predstavio i način na koji se raspravlja i odlučuje o spornim pitanjima vere i discipline u Crkvi na sinodalni način. Dakle, Sabor ima veliki ekumenski značaj, posebno kada se ima u vidu da su se tu sabrale sluge Božije prvojerarsi i predstavnici iz Crkava cele Evrope, Afrike i Azije. Stoga je moguće u Nikejskom saboru, na nivou vaseljenske Crkve, prepoznati početak sinodalnog modela odlučivanja u Crkvi. Kardinal je protumačio samu reč „sinod“ od grčke reči „hodos“ (put) i „sin“ (sa), a prvobitno, hrišćanska religija je stoga označena kao „put“, a hrišćani koji slede Hrista nazivani su „sledbenicima puta“. Tako i 1700 godišnjica podstiče ovaj vidik zajedničkog hoda, a ekumenizam napreduje na putu ponovnog uspostavljanja jedinstva Crkve samo ako se sprovodi zajednički, dakle, saborno. Kardinal Koh je istakao kako puno studija i dokumenata upravo govori o tome da je Crkva sinodalna, a jedan od njih je i onaj Komisije za veru i poredak Ekumenskog saveta crkava „Crkva ka zajedničkoj viziji“ koji kaže: „Cela Crkva je sinodalna/saborna na svim nivoima crkvenog života – lokalnom, pomesnom i vaseljenskom – pod rukovodstvom Duha Svetoga. Tajna trojičnog života Božijeg ogleda se u sinodalnom ili sabornom karakteru Crkve, a strukture Crkve omogućavaju ovom karakteru da ostvari život (crkvene) zajednice kao ikonu zajedništva (Svete Trojice)“. Zato je papa Franja otvorio sinodalni proces pod nazivom „Za sinodalnu Crkvu: Zajedništvo, učešće, misija“, u kojem posebno mesto zauzima i ekumenizam.

Sinodalnost i autoritet

U četvrtom ujedno i zadnjem delu predavanja kardinal Koh je govorio o sinodalnosti i autoritetu naglasivši kako je Nikejski sabor sazvao car Konstantin videvši nestabilnost carstva zbog podela koje vladaju među hrišćanima. U tom smislu su bili carevi koji su prihvatali učenje Nikejskog sabora, kao i oni koji su se protivili. Zbog tih konstalacija razvijao se odnos Crkve prema državi. U dugoj i komplikovanoj istoriji, Crkva na Zapadu je morala da nauči i naučila je da je razdvajanje Crkve i države, uz partnerstvo između dve stvarnosti, odgovarajući oblik njihovog odnosa. Naprotiv, u Crkvi na Istoku uspostavljena je tesna veza između državne vlasti i crkvene jerarhije, koja se obično definiše kao „simfonija“ između države i crkve. Ona nalazi izraz pre svega u ortodoksnim konceptima autokefalnosti i kanonske teritorije, često povezanim sa nacionalističkim tendencijama. Na kraju predavanja kardinal je istakao da simfonija između države i crkve još uvek karakteriše situaciju Crkve na Istoku; međutim, ona je sve više opterećena teškim hipotekama, što danas pokazuje problematična pozicija ruskog pravoslavnog patrijarha Kirila pred ratom u Ukrajini koji je otpočeo Putin. „Pitanje odnosa između crkve i države jedno je od najmanje razmatranih pitanja u ekumenskim dijalozima, te definitivno mora da se nađe na dnevnom redu među ekumenskim temama, na putu ka velikoj godišnjici Nikejskog sabora 2025. godine“, zaključio je kardinal Koh.

Nakon predavanja usledila je diskusija u kojoj su učesnici postavljali pitanja vezana za mogućnost jednog datuma slavljenja Uskrsa, najpre unutar svake Crkve pa onda i za sve hrišćane, o sinodalnom hodu i zajedništvu koje može dati doprinos i društvu. Kardinal je rekao da je papa Franja predložio da se odredi jedan datum za slavlje Uskrsa, a da sinod nije parlament nego demokratija, gde se ne gleda kvantiteta nego da u dogovoru slušajući jedni druge svi potpuno prihvatimo zajedništvo.