Pishološki osvrt na zavisnost od interneta

            Korizmeno vreme je upravo vreme kad treba da se okrenemo preispitivanju sebe i svojih postupaka, dakle ‒ odnosa prema sebi, odnosa prema drugima i odnosa prema Bogu. Na ovom putovanju, koje traje četrdeset dana, Crkva nas poziva da posebnu pažnju obratimo na stvari koje najteže kontrolišemo, a koje nam nisu na korist.

            Najčešće to biva ono čega se najteže odričemo. Mnogo puta zbog te težine i ne pomišljamo na mogućnost da uopšte pokušamo. Tako zaboravljamo na pomoć koju nam po svojoj milosti daje Bog, kako kroz pomoć sveštenih lica tako i kroz pomoć stručnih osoba. Bitno je napomenuti da problemi poput zavisnosti (koji su danas vrlo izraženi) zahtevaju tu dvodimenzionalnu potporu. Stoga je za verujuće ljude korisno da imaju i jednu i drugu vrstu pomoći. U tom smislu u ovom članku ćemo se osvrnuti na psihološki pristup zavisnosti, s posebnim naglaskom na zavisnost od interneta.

            Kad govorimo o zavisnosti prvo ćemo se pozabaviti definisanjem šta je zapravo »zavisnost«: to je opsesivna preokupacija nekom supstancom, aktivnošću ili predmetom, koju karakteriše »neutoljiva glad«, potreba ili želja za korišćenjem supstance ili aktivnosti, koja stvara sve veću toleranciju i samim tim potrebu za još većom količinom, s istaknutom smanjenom ili potpuno izgubljenom sposobnošću kontrole. Sve to rezultira problemima u svim aspektima života, kao i osećajem krize u situacijama kad je upotreba onemogućena – apstinencijalna kriza.

            Neki oblici zavisnosti ne mogu se povezati samo sa zloupotrebom psihoaktivnih supstanci, nego i s aktivnostima koje donose zadovoljstvo. Mnogi od njih spadaju u poremećaj navika. Najčešći oblici su, na primer: prejedanje, kocka, internet, igranje video-igrica, zavisnost od televizije, preterano fizičko vežbanje, zavisnost od ljubavne veze i slično.

            Ono što je naročito važno istaknuti jeste da svaka bolest zavisnosti, bilo da je to zavisnost od alkohola, narkotika, hrane ili interneta, dovodi do narušavanja psihofizičkog stanja ličnosti i društvenog i duhovnog života individue i zahteva ozbiljno lečenje. Upotreba bilo čega u prekomernoj količini može biti opasna za svakog čoveka. Stoga treba težiti samokontroli, promišljanju i razumevanju sebe i sopstvenih grešaka.

            U nastavku ćemo dati neke smernice o samoj zavisnosti od interneta, koja se kao poremećaj prvi put pojavljuje od 1995. godine. Opisuje se kao klinički poremećaj s izraženim lošim posledicama za socijalno, porodično, edukativno i ekonomsko funkcionisanje ličnosti.

            Karakteristični simptomi

            Preterano korišćenje interneta (4-6 sati dnevno) često se povezuje s gubljenjem osećaja za vreme ili sa zanemarivanjem osnovnih potreba kao što su spavanje, hrana, toalet…, zatim stalnim produžavanjem vremena koje se provodi na mrežama, razvojem apstinencijalnog sindroma ako se zabrani pristup internetu (osećanje gneva, napetosti i/ili depresivnosti), promenom biološkog ritma, zanemarivanjem osnovnih društvenih obaveza i odgovornosti, higijenskom zapuštenošću, kao i mnogim somatskim simptomima izazvanim dugim sedenjem i gledanjem u ekran, takođe i asocijalnim (nedruštvenim) ponašanjem. Može biti i drugih vrsta negativnih posledica, kao što su svadljivost, laganje, smanjenje efikasnosti u školi ili na poslu i hronični umor.

            Uzroci nastanka

            Sociokulturni pristup naglašava društvene aspekte korišćenja interneta. Ljudi koriste internet prvenstveno zbog društvene interakcije, potrebe za socijalizacijom i komunikacijom s različitim ljudima u svakom trenutku. Šta kada s sa tim pretera? I koji su uzroci?

            Rezultati nekih studija ukazuju na psihopatološku pozadinu ovog fenomena. Neke poznate psihološke teorije ističu važnost događaja iz detinjstva i rane lišenosti roditeljske blizine i topline. Tako pojedinci postaju predisponirani da razviju zavisnost ili neki oblik problematičnog ponašanja. Neurološke studije su pak pokazale da, na primer, igranje igrica na internetu dovodi do oslobađanja dopamina (neurotransmitera koji omogućava osećaj zadovoljstva), što takođe može da bude uzrok stvaranja zavisnosti.

            Osoba je vulnerabilna i podložna zavisničkom ponašanju kad oseća nedostatak životne satisfakcije, kad joj nedostaje samopouzdanja ili interesovanja, kad joj nedostaju razvijeni emotivni odnosi s ljudima iz okoline, ili kad je izgubila nadu ili smisao života. Takođe će biti prijemčiviji pojedinci s određenim problemima u društvenim odnosima, ili s već postojećim psihičkim poremećajima. Takve osobe vrlo često pokušavaju da virtuelnim odnosima i intenzivnim korišćenjem sadržaja s interneta nadoknade osećaj praznine, nezadovoljstva i disfunkcionalnost obrazaca ponašanja. Najčešće ih karakteriše negativno mišljenje o sebi u vidu sumnje u sebe, niske samoefikasnosti i negativne samoprocene. Prate ih misli kao što su: »Ja ne vredim kao osoba kad sam van mreže; samo na mreži mogu da budem svoj«, „Internet je jedino mesto gde me ljudi poštuju«, »Niko me ne voli, niko me ne razume osim mojih virtuelnih prijatelja s kojima imam sličnosti« i slično. Primer može da bude i jedan adolescent koji koristi internet da bi izbegao realne životne probleme, ne bi li životno stanje ostavio nepromenjenim, jer teško mu je da prihvati odgovornost odrastanja i emocionalnu patnju koju ono nosi.

            Prevencija i lečenje

            Osoba mora sama da prepozna prekomerno korišćenje interneta i prizna sebi da ima problem. Nakon što osvesti da problem postoji, trebalo bi da pokuša da pronađe njegov pravi uzrok i da se zapita zbog čega želi da pobegne od svakodnevnog života. To je prvi znak da treba potražiti stručnu pomoć za rešavanje problema iz realnog života. Osoba koja je zavisna trebalo bi da lično preduzme korake u pravcu svog lečenja. Ignorisanje svega toga ili bežanje u internet ne rešava problem, nego ga redovno pogoršava. Odvikavanje treba da bude isključivo postepeno, tako što se provedeno vreme skraćuje za po pola sata ili sat svakog dana, dok se ne dođe do neke razumne granice koja korisnika ne uslovljava da zapostavlja ostale socijalne aktivnosti.

Dr Jovana Arsić Vulić