Već smo navikli da se veliki deo vesti, izveštaja, analiza i komentara mnogih masmedija danas odnosi na temu pandemije izazvane korona virusom. Sudeći po obimu i vrsti tih vesti, problem pandemije je izrazito višeslojan fenomen. Na prvom mestu, razumljivo, stoji medicinski pristup. U optici medicine korona virus je posmatran kao zarazna bolest, epidemiologija i virusologija proučavaju strukturu i karakter novog virusa, način i brzinu njegovog prenošenja, predlažu mere prevencije i tragaju za mogućom vakcinom i efikasnom terapijom.

            Korona virus i njime izazvana pandemija utiču i na politički i pravni život društva, bar na određeno vreme. Pandemija se kvalifikuje kao prirodna nepogoda koja zahteva adekvatnu reakciju vlasti u državi ‒ čak u smislu proglašenja vanrednog stanja. U uslovima vanrednog stanja društvom upravlja krizni štab koji izdaje pravila, norme, zabrane i zapovesti koje građane ograničavaju ili lišavaju nekih prava i sloboda. Osim toga, u vreme vanrednog stanja preti opasnost širenja političke propagande s ciljem pridobijanja građana za neku političku opciju.

            Korona virus izaziva ozbiljne promene u oblasti ekonomije ‒ vodeći u recesiju. Opasnost zarazne bolesti uzdrmala je proces proizvodnje roba i njihov plasman na tržište i poremetila postojeće potrošačke navike: šta, kad i kako kupujemo.

            Epidemija i pravila očuvanja javnog zdravlja pogađaju svakog pojedinca i na ličnom, psihičkom planu. Mere izolacije, ograničenje kretanja, zabrane putovanja, izbegavanje okupljanja, održavanje fizičke distance… sve to spada u stresne situacije koje zahtevaju vrline mudrosti, razboritosti, strpljivosti i altruizma da bi čovek mogao da podnese pandemijski teret i izbegne stanje depresije, panike i strahova.

            Osim tih medicinskih, političkih, pravnih i psiholoških pogleda, pojavio se i jedan zanimljiv ugao posmatranja ‒ ekološki, koji pretenduje da objasni uzroke pandemijske krize i ocrta moguće puteve izlaska iz nje. Virusologija koja proučava suštinu i način širenja virusa iznela je hipotezu o životinjskom poreklu ovog virusa. Prema tom gledištu virus potiče od životinja koje su, u specifičnom prehrambenom lancu, usled osobenih prehrambenih navika došle u kontakt s čovekom. Na tu tvrdnju nadovezuje se ekološki pokret koji već duže vreme upozorava da je ljudski faktor u zadovoljavanju svojih potreba upao u sredine koje su ranije bile sačuvane od ljudskog uticaja, sužavajući tako životni prostor mnogim životinjama. Ukazuje na to da način ishrane savremenog čoveka opterećuje i zagađuje životnu sredinu, uništava biodiverzitet, istrebljuje neke vrste životinja ili im oduzima životni prostor. Dakle, postoji snažan ekološki diskurs povodom teme korona virusa i pandemije…

            Upravo u jeku pandemije prisećamo se pete godišnjice enciklike pape Franje Laudato si. Reč je o dokumentu koji se bavi problematikom zaštite životne sredine i održivog razvoja koji ne opterećuje prirodu. U maju ove godine papa nas je pozvao da obratimo pažnju na tu encikliku da bi pitanje zaštite životne sredine zauzelo svoje čvrsto mesto u navestiteljskom i pastoralnom delovanju crkvenih zajednica. Enciklika je vredna inspiracija za razmišljanje o temi zaštite životne sredine polazeći od razuma koji je prosvetljen verom, a ujedno pruža konkretne sugestije koje podstiču na praktični angažman u toj oblasti. Pandemija je, dakle, otvorila pitanje odnosa čoveka prema prirodi, njegovog uticaja na faunu i floru i posledice ljudskog destruktivnog ophođenja. Suzbijanje pandemije nije samo u domenu medicine, politike, ekonomije i psihologije, nego je i ozbiljna ekološka tema. U tom smislu čitanje enciklike može da pruži odgovore na urgentna pitanja o destruktivnom uticaju ljudskog faktora na životnu sredinu i uputi poziv na preokret koji bi zaustavio srljanje u propast i spasao prirodu od nas samih.

            U ovom dokumentu možemo da pronađemo bogatstvo podsticaja, mudrost analiza i predviđanja, hrabrost predloga i duboku duhovnost koja nadahnjuje ekologiju. Sve to proizlazi iz činjenice da papa Franjo u svom tekstu vrlo kompetentno zauzima poziciju pažljivog posmatrača stvarnosti, zatim analitičara koji traga za uzrocima i predviđa posledice, a na kraju ‒ duhovnika koji u svom iskustvu vere nalazi tražene odgovore i rešenja.

            Kao pažljivi posmatrač i dijagnostičar, on primećuje da savremeni načini proizvodnje dobara i njihove potrošnje prouzrokuje ekološku krizu ‒ zagađenje vazduha, vode i zemlje, gomilanje otpada, klimatske promene, gubitak biodiverziteta i iscrpljivanje prirodnih resursa. Različite vrste zagađenje svakodnevno vode do prerane smrti miliona ljudi. Ekološka kriza povezana je sa sistemom društvene nepravde, eksploatacije siromašnih, i kao takva fiksira i produbljuje nejednakosti u društvu. Na primer, klimatske promene u smislu zagrevanja prouzrokovane golemom potrošnjom razvijenih zemalja pogađaju poljoprivredu u siromašnim zemljama izazivajući opasne suše. Ili ‒ siromašne zemlje bogate prirodnim izvorima, služe kao rezervoar resursa za privredu bogatih, ali pritom nedovoljno participiraju u njihovom profitu.

            Papa se nije zaustavio na nivou posmatranja fenomena, nego je hrabro krenuo putem potrage za korenima ekološke krize koji leže duboko u ljudskom srcu. Destrukcija prirode uzima maha svuda gde je za jedinu relevantnu instancu proglašen interes i profit ljudskog ja, a sve ostalo je svedeno na sredstvo kojim se postiže željeni rezultat. Ljudski subjekat zauzima poziciju proizvođača i potrošača, trgovca i kupaca, koji pomoću tehnike pristupa prirodi kao materijalnom resursu od kojeg se uzima, koji se koristi i posle odbacuje kao otpad. Priroda je, dakle, degradirana na predmet korišćenja, vladanja i kontrole. Ekološka kriza posledica je poroka egoistične pohlepe koja po svaku cenu želi da uveća blagostanje i maksimalizuje profit, bez obzira na životnu sredinu koja nas okružuje.

            Održivi razvoj koji čuva i štedi prirodnu sredinu nije moguće postići uvođenjem novih tehnologija, one su samo privremeni i površni način rešavanja krize. Oštećenu, ranjenu i iskorišćenu prirodu može da isceli samo ozbiljan duhovni preokret koji će ponuditi novu definiciju čoveka i smisla ljudskog postojanja i odrediti pravac autentičnog razvoja u odnosu prema drugima i prirodi. Kao izvor inspiracije za takav preokret, papa predlaže bogatstvo misli i ideja hrišćanske vere koja u sebi sadrži važne i delotvorne podsticaje za ekološki aktivizam. U središtu iskustva vere stoji radosna vest o Božjoj očinskoj ljubavi koja stvara i spasava to stvoreno. Sve što postoji plod je Božje darujuće ljubavi, pa tako svako biće zauzima mesto u Božjem planu, posedujući svoju vrednost i značaj koji se ne svodi na kategoriju koristi za druge. Vrednost stvorenja, prirode s florom i faunom, ne iscrpljuje se samo u meri u kojoj su one podložne i potčinjene čoveku, nego poseduju i svoju vlastitu dobrotu i savršenstvo. Vera u Boga Stvoritelja i Spasitelja i sinovlje poverenje u Njegovu ljubav sprečavaju čoveka da samog sebe stavi u položaj gospodara koji prirodu drži samo objektom potčinjenim njegovim interesima i uče ga poniznosti i skromnosti. Hrišćanska duhovnost promoviše duh suradnje i zajedništva u zajedničkom domu, kojim je priroda i stvorena, i tako se distancira od ideje antropocentrizma koji u odnosu prema životnoj sredini zagovara stav vladanja, korišćenja i odbacivanja iskorišćenog.

Već smo navikli da se veliki deo vesti, izveštaja, analiza i komentara mnogih masmedija danas odnosi na temu pandemije izazvane korona virusom. Sudeći po obimu i vrsti tih vesti, problem pandemije je izrazito višeslojan fenomen. Na prvom mestu, razumljivo, stoji medicinski pristup. U optici medicine korona virus je posmatran kao zarazna bolest, epidemiologija i virusologija proučavaju strukturu i karakter novog virusa, način i brzinu njegovog prenošenja, predlažu mere prevencije i tragaju za mogućom vakcinom i efikasnom terapijom.

            Korona virus i njime izazvana pandemija utiču i na politički i pravni život društva, bar na određeno vreme. Pandemija se kvalifikuje kao prirodna nepogoda koja zahteva adekvatnu reakciju vlasti u državi ‒ čak u smislu proglašenja vanrednog stanja. U uslovima vanrednog stanja društvom upravlja krizni štab koji izdaje pravila, norme, zabrane i zapovesti koje građane ograničavaju ili lišavaju nekih prava i sloboda. Osim toga, u vreme vanrednog stanja preti opasnost širenja političke propagande s ciljem pridobijanja građana za neku političku opciju.

            Korona virus izaziva ozbiljne promene u oblasti ekonomije ‒ vodeći u recesiju. Opasnost zarazne bolesti uzdrmala je proces proizvodnje roba i njihov plasman na tržište i poremetila postojeće potrošačke navike: šta, kad i kako kupujemo.

            Epidemija i pravila očuvanja javnog zdravlja pogađaju svakog pojedinca i na ličnom, psihičkom planu. Mere izolacije, ograničenje kretanja, zabrane putovanja, izbegavanje okupljanja, održavanje fizičke distance… sve to spada u stresne situacije koje zahtevaju vrline mudrosti, razboritosti, strpljivosti i altruizma da bi čovek mogao da podnese pandemijski teret i izbegne stanje depresije, panike i strahova.

            Osim tih medicinskih, političkih, pravnih i psiholoških pogleda, pojavio se i jedan zanimljiv ugao posmatranja ‒ ekološki, koji pretenduje da objasni uzroke pandemijske krize i ocrta moguće puteve izlaska iz nje. Virusologija koja proučava suštinu i način širenja virusa iznela je hipotezu o životinjskom poreklu ovog virusa. Prema tom gledištu virus potiče od životinja koje su, u specifičnom prehrambenom lancu, usled osobenih prehrambenih navika došle u kontakt s čovekom. Na tu tvrdnju nadovezuje se ekološki pokret koji već duže vreme upozorava da je ljudski faktor u zadovoljavanju svojih potreba upao u sredine koje su ranije bile sačuvane od ljudskog uticaja, sužavajući tako životni prostor mnogim životinjama. Ukazuje na to da način ishrane savremenog čoveka opterećuje i zagađuje životnu sredinu, uništava biodiverzitet, istrebljuje neke vrste životinja ili im oduzima životni prostor. Dakle, postoji snažan ekološki diskurs povodom teme korona virusa i pandemije…

            Upravo u jeku pandemije prisećamo se pete godišnjice enciklike pape Franje Laudato si. Reč je o dokumentu koji se bavi problematikom zaštite životne sredine i održivog razvoja koji ne opterećuje prirodu. U maju ove godine papa nas je pozvao da obratimo pažnju na tu encikliku da bi pitanje zaštite životne sredine zauzelo svoje čvrsto mesto u navestiteljskom i pastoralnom delovanju crkvenih zajednica. Enciklika je vredna inspiracija za razmišljanje o temi zaštite životne sredine polazeći od razuma koji je prosvetljen verom, a ujedno pruža konkretne sugestije koje podstiču na praktični angažman u toj oblasti. Pandemija je, dakle, otvorila pitanje odnosa čoveka prema prirodi, njegovog uticaja na faunu i floru i posledice ljudskog destruktivnog ophođenja. Suzbijanje pandemije nije samo u domenu medicine, politike, ekonomije i psihologije, nego je i ozbiljna ekološka tema. U tom smislu čitanje enciklike može da pruži odgovore na urgentna pitanja o destruktivnom uticaju ljudskog faktora na životnu sredinu i uputi poziv na preokret koji bi zaustavio srljanje u propast i spasao prirodu od nas samih.

            U ovom dokumentu možemo da pronađemo bogatstvo podsticaja, mudrost analiza i predviđanja, hrabrost predloga i duboku duhovnost koja nadahnjuje ekologiju. Sve to proizlazi iz činjenice da papa Franjo u svom tekstu vrlo kompetentno zauzima poziciju pažljivog posmatrača stvarnosti, zatim analitičara koji traga za uzrocima i predviđa posledice, a na kraju ‒ duhovnika koji u svom iskustvu vere nalazi tražene odgovore i rešenja.

            Kao pažljivi posmatrač i dijagnostičar, on primećuje da savremeni načini proizvodnje dobara i njihove potrošnje prouzrokuje ekološku krizu ‒ zagađenje vazduha, vode i zemlje, gomilanje otpada, klimatske promene, gubitak biodiverziteta i iscrpljivanje prirodnih resursa. Različite vrste zagađenje svakodnevno vode do prerane smrti miliona ljudi. Ekološka kriza povezana je sa sistemom društvene nepravde, eksploatacije siromašnih, i kao takva fiksira i produbljuje nejednakosti u društvu. Na primer, klimatske promene u smislu zagrevanja prouzrokovane golemom potrošnjom razvijenih zemalja pogađaju poljoprivredu u siromašnim zemljama izazivajući opasne suše. Ili ‒ siromašne zemlje bogate prirodnim izvorima, služe kao rezervoar resursa za privredu bogatih, ali pritom nedovoljno participiraju u njihovom profitu.

            Papa se nije zaustavio na nivou posmatranja fenomena, nego je hrabro krenuo putem potrage za korenima ekološke krize koji leže duboko u ljudskom srcu. Destrukcija prirode uzima maha svuda gde je za jedinu relevantnu instancu proglašen interes i profit ljudskog ja, a sve ostalo je svedeno na sredstvo kojim se postiže željeni rezultat. Ljudski subjekat zauzima poziciju proizvođača i potrošača, trgovca i kupaca, koji pomoću tehnike pristupa prirodi kao materijalnom resursu od kojeg se uzima, koji se koristi i posle odbacuje kao otpad. Priroda je, dakle, degradirana na predmet korišćenja, vladanja i kontrole. Ekološka kriza posledica je poroka egoistične pohlepe koja po svaku cenu želi da uveća blagostanje i maksimalizuje profit, bez obzira na životnu sredinu koja nas okružuje.

            Održivi razvoj koji čuva i štedi prirodnu sredinu nije moguće postići uvođenjem novih tehnologija, one su samo privremeni i površni način rešavanja krize. Oštećenu, ranjenu i iskorišćenu prirodu može da isceli samo ozbiljan duhovni preokret koji će ponuditi novu definiciju čoveka i smisla ljudskog postojanja i odrediti pravac autentičnog razvoja u odnosu prema drugima i prirodi. Kao izvor inspiracije za takav preokret, papa predlaže bogatstvo misli i ideja hrišćanske vere koja u sebi sadrži važne i delotvorne podsticaje za ekološki aktivizam. U središtu iskustva vere stoji radosna vest o Božjoj očinskoj ljubavi koja stvara i spasava to stvoreno. Sve što postoji plod je Božje darujuće ljubavi, pa tako svako biće zauzima mesto u Božjem planu, posedujući svoju vrednost i značaj koji se ne svodi na kategoriju koristi za druge. Vrednost stvorenja, prirode s florom i faunom, ne iscrpljuje se samo u meri u kojoj su one podložne i potčinjene čoveku, nego poseduju i svoju vlastitu dobrotu i savršenstvo. Vera u Boga Stvoritelja i Spasitelja i sinovlje poverenje u Njegovu ljubav sprečavaju čoveka da samog sebe stavi u položaj gospodara koji prirodu drži samo objektom potčinjenim njegovim interesima i uče ga poniznosti i skromnosti. Hrišćanska duhovnost promoviše duh suradnje i zajedništva u zajedničkom domu, kojim je priroda i stvorena, i tako se distancira od ideje antropocentrizma koji u odnosu prema životnoj sredini zagovara stav vladanja, korišćenja i odbacivanja iskorišćenog.

            Posmatrajući pandemiju u svetlu imperativa zaštite oštećene prirode, preporučujem da posegnemo za enciklikom Laudato si jer obiluje vrednim idejama, predlozima i podsticajima…

vlč. mr Andrej Đuriček