Ekološki potencijal vjere
Epidemija izazvana koronavirusom je kompleksan, višeslojni fenomen sagledavan iz različitih aspekata ‒ medicinskog, psihološkog, pravno-političkog, ekonomskog i kulturalnog. Na svim tim razinama razmatraju se i određuju mjere i pravila ponašanja s ciljem suzbijanja epidemije ili ublažavanja njezinih negativnih posljedica.
Istražujući porijeklo virusa, pojavila se još jedna dimenzija problema epidemije ‒ ekološka. Iznijeta je naime hipoteza o životinjskom porijeklu virusa. Prema tom mišljenju virus potječe od životinja koje uslijed posebnih navika ishrane u određenoj kulturi dolaze u kontakt s čovjekom u kojem virus pronalazi svog domaćina i prenositelja.
Aktivisti ekološkog pokreta upravo u tom načinu prenošenja virusa iz životinjskog svijeta u humanu sferu vide simptome ekološke katastrofe ‒ čovjek upada i u udaljene i inače nepristupačne sredine gdje obitavaju životinje, svojom gospodarskom aktivnosću lišava ih životnog prostora ili ih zbog svojih prehrambenih prohtjeva dovodi na rub istrebljenja. Suzbijanje aktualne epidemije i prevencija mogućih zaraza stoga zahtijevaju novi pristup prirodi, koji mora pratiti imperativ zaštite i štednje.
Pandemija je, dakle, opet dovela na scenu ekološki diskurs. Već smo u prošlom broju prikazali da Crkva ne stoji po strani u diskusiji o ekološkim temama i daje o tom pitanju svoj doprinos koji posljednjih godina ima čvrstu i jasnu sadržinu i oblik ‒ to je enciklika pape Franje Laudato si. Ove godine kad se sjećamo pete obljetnice izdavanja enciklike, potaknuti smo obratiti posebnu pozornost tom dokumentu te tako I temi ekologije dati mjesto u pastoralnom djelovanju i teološkom razmišljanju. Da bi se vjernici senzibilizirali i osvijestili o tom pitanju, određen je prvi septembra kao Dan zaštite stvorenoga. Sve te činjenice samo su učvrstile našu namjeru da na stranicama časopisa nastavimo predstavljanje enciklike i razmatranje njezinih poruka.
Ovaj put fokusiramo se na najvažniji dio koji je srž enciklike, a to je ekološki potencijal kršćanske vjere. Papa Franjo je uspio prikazati i dokazati da kršćanska duhovnost, oslanjajući se na biblijske poruke, sadrži dragocjene poticaje za zaštitu prirode i da kršćani imaju u moralu svoje čvrsto mjesto i ekološke vrline koje ih kvalificiraju za sustavni angažman na polju ekologije.
Ekološka dimenzija vjere crpe svoje razloge, argumente i motive odmah s prvih stranica Staroga zavjeta, iz biblijskih izvješća i poruka o Bogu Stvoritelju. Priroda, svemir, plod je Božjeg stvaralačkog djelovanja. Ima svoj uzrok i garanciju opstanka u Božjoj odluci da daruje samostalno postojanje stvarnosti izvan sebe. Božja darujuća ljubav je ona pokretačka snaga koja stvari uvodi iz nebića u egzistenciju. Svaki oblik postojanja u živoj i neživoj prirodi ima svoje mjesto u Božjem planu, pripada redu milosti Božje stvaralačke ljubavi i kao takav zauzima status voljenog i željenog bića. Gledano u optici vjere u Boga Stvoritelja, priroda ne može biti reducirana samo na razinu objekta kojim bi čovjek ovladao, koristio ga, podčinio svojim interesima i prohtjevima. Božja stvaralačka ljubav je garancija vrijednosne samostalnosti prirode u tom smislu da ona ne može biti svedena na predmet koji služi isključivo razvoju ljudskog ja. Živa i neživa priroda posjeduje vrijednost i značaj sama po sebi, bez obzira na korist koju pruža čovjeku. Biblijsko izvješće o Bogu Stvoritelju odbacuje čisto utilitaristički pristup prirodi, jer prioritet je stvavljen na ono biti, a ne na koristiti, upotrijebiti. Prema izvješću o stvaranju, čovjek je pozvan da obrađuje, vlada zemljom i životinjama, da ih sebi podloži. Hebrejska riječ radah, koju prevodimo terminom vladati, upravljati, preuzeta je iz pastirske kulture, iz konteksta odnosa pastira prema svome stadu, koji je obilježen brigom, njegom i odgovornošću. Analogno tome kako pastir brine za svoje stado, njeguje ga i štiti, tako i čovjek mora prema svojoj životnoj sredini s njezinom florom i faunom zauzeti stav brižljivog, nježnog i odgovornog čuvara. Prema biblijskom izvješću, čovjek ne raspolaže apsolutnim pravom da određuje položaj stvorenoga, jer ono mu je predano na čuvanje i brigu od Boga Stvoritelja.
U mudroslovnoj literaturi Staroga zavjeta još je eksplicitno apostrofiran razlog postojanja svemira ‒ to je Božja ljubav kojom Bog želi postojanje stvari i živih bića. Razmatrajući i gledajući svijet, razuman čovjek može doći do spoznaje Boga kao uzroka svega postojećeg.
U psalmima sva stvorenja žive i nežive prirode svojim postojanjem odaju čast i hvalu Bogu priključujući se glasu moliteja u hramu.
U proročkim spisima Božja stvaralačka moć koja poziva stvari iz nebića u biće je razlog nade da će Bog spasonosno intervenirati u povijesti Izabranog naroda i cijelog čovječanstva, jer On, Stvoritelj, neće dopustiti da propadne djelo ruku Njegovih. Kod proroka otkrivamo i eshatološku viziju novog neba i nove zemlje, kad će Božjom milošću u svemiru vladati savršen sklad između Boga, čovjeka i prirode. Bit će to blagoslovljeno vrijeme mira kad nitko neće nasilno dizati ruku na drugoga.
Vizija mira, skladnog suživota između Boga, čovjeka i prirode nije samo daleka budućnost koja se tek ima dogoditi, nego je postala prisutnost u liku Uskrslog Gospodina. Stvaralačka i spašavajuća ljubav Boga Oca uspostavila je u umrlom i uskrslom Sinu novi poredak u kojem su duh i tijelo, ono vidljivo i nevidljivo, živa i neživa priroda postali saveznici koji jedni drugima pružaju podršku, dakle ‒ poredak u kojem se nitko ne ostvaruje nauštrb drugoga. Cijeli Isusov zemaljski život, Njegove prispodobe nadahnute ljepotom prirode, Njegova čuda ‒ preludiji su veličanstvenom događaju uskrsnuća koji je inaugirirao Božje kraljevstvo. Isus ne stoji samo na kraju vremena kao ostvarenje Božjeg kraljevstva prema kojem težimo i za čiji dolazak usrdno molimo, nego i na početku svemira kao Onaj po kome i za koga je sve stvoreno, kako to ispovijeda apostol Pavao u Poslanici Kološanima. To znači da sve stvoreno nosi u sebi pečat voljenog Sina, pečat ljubavi Boga koji je Otac i Stvoritelj.
Ekološki pokret u svojim nastojanjima oko očuvanja životne sredine može pronaći korisna nadahnuća i poticaje u kršćanskoj etici koja zagovara vrijednosti solidarnosti, bratstva, suosjećanja i odgovornosti jednih za druge i zauzimanja oko općeg dobra. Papa Franjo inzistira na tome da je, budući da smo suočeni s ekološkom katastrofom, došlo vrijeme da bratska ljubav dobije oblik međugeneracijske solidarnosti, dakle, radi se o odgovornosti za generacije koje dolaze poslije nas. Aktualni načini proizvodnje i potrošnje dobara do te mjere zagađuju prirodu, iscrpljuju prirodne resurse, uništavaju biodiverzitet i negativno utječu na klimu, tako da je ono što ostavljamo sljedećim naraštajima teret koji će ugroziti njihov razvoj i sprečavati napredak. Upravo nam imperativ bratstva i solidarnosti nalaže da sad nadilazimo štetni individualizam koji, vođen kratkovidnom potrošnjom, traži trenutačna zadovoljstva bez obzira na destruktivni utjecaj na prirodu, i da, otvoreni duhu zajedništva i odgovorni jedni za druge i za one koji dolaze poslije nas, ne pristajemo na potrošački mentalitet koji iza sebe ostavlja pustoš, smeće i rasulo.
vlč. mr. Andrej Đuriček