Voleti bez interesa i moliti se za nade i patnje čovečanstva. Ovo su poruke koje je papa Franja istakao u svom podnevnom nagovoru pred molitvu Kraljice Neba, pozivajući se na jevanđelje liturgije Vaznesenja Gospodnjeg, gestove koje Isus čini pre vaznesenja na nebo, kada najavljuje dar Duha Svetoga i kada njih blagosilja.

Isus nas nikada ne napušta; dajući nam Duha Svetoga ostaje prisutan u nama da nas učini svojim svedocima u svetu i, uznoseći se Ocu, nosi sa sobom našu čovečnost da se uvek zalaže za nas. Neka nam bude uzor i u životu. Glavne misli koje je izneo papa Franja u svom podnevnom nagovoru u nedelju, u koju se u Italiji i mnogim drugim zemljama slavi Vaznesenje Gospodnje, njegovo vaznesenje na nebo u poslednjem ukazanju pred učenicima. Vrhunac Isusovog života na zemlji je u vaznesenju – kako to ispovedamo u verovanju – u povratku Ocu, ali ne pre nego što je poslao Duha Svetoga na učenike i nakon što ih je blagoslovio. To su dva gesta o kojima je papa Franja govorio u svom nagovoru, kako bi se potom osvrnuo na naše živote i našu svakodnevicu.

Isus prvo kaže svojim prijateljima: „Šaljem na vas obećanje Oca svojega“. On govori o Duhu Svetom, Utešitelju, Onome koji će ih pratiti, voditi, podržavati u njihovoj misiji, štititi u duhovnim bitkama. Stoga razumemo važnu stvar: Isus ne napušta svoje učenike. Uzlazi na nebo, ali nas ne ostavlja same. Štaviše, samo uznošenje ka Ocu garantuje izlivanje Svetoga Duha, njegovog Duha – istakao je Papa.

Prava ljubav je bliskost koja ne tlači

Upravo u činu odlaska Isus nam garantuje svoj boravak, izvan prepreka vremena i prostora, uvek prisutan u nama, zahvaljujući daru Duha Svetoga koji nas čini njegovim slobodnim i radosnim svedocima. I u tome se vidi Isusova ljubav prema nama; njegovo prisustvo ne želi da ograniči našu slobodu. Naprotiv, daje nam prostora, jer prava ljubav uvek stvara prisnost koja ne tlači, koja nije posesivna, bliska je, ali nije posesivna. Prava ljubav nas čini protagonistima – primetio je Papa.

Sa Isusom ćemo uvek biti pred Ocem

Poput sveštenika, Isus tada podiže ruke i blagosilja apostole. Dok ih je blagosiljao, rastao se od njih i bio uznesen na nebo – kaže Jevanđelje po Luki. To je – objasnio je Papa – sveštenički gest koji ponovo govori o božanskoj ljubavi jer, u trenutku razdvajanja, Isus preuzima našu ljudskost i predstavlja je Ocu da se uvek zalaže za nas.

Na ovaj način, pred očima Očevim su, i uvek će biti, sa Isusovim čovečanstvom, naši životi, naše nade, naše rane. Dakle, dok ostvaruje svoje vaznesenje na nebo, Hristos nam priprema put, ide da nam pripremi mesto, i od sada se zalaže za nas, da bi nas Otac uvek pratio i blagosiljao.

Zagovarajmo mir u svetu, blagosiljajmo one koje sretnemo

Sve to govori o našim životima i nama; stoga je Papa poslednji deo svog nedeljnog razmišljanja posvetio preispitivanju sebe o svedočanstvu koje dajemo kao hrišćani i o našoj sposobnosti da volimo. Da li drugima ostavljamo slobodu dajući im prostora? Da li se molimo za njih ili ih koristimo za svoje interese? – upitao je i ohrabrio papa Franja – Naučimo zagovornu molitvu, zagovor za nade i stradanja ovoga sveta, zagovor za mir. I blagoslovimo očima i rečima one koje srećemo svaki dan!

VN