Čitanja: Iz 6,1–2a.3–8; Ps 138,1–5.7c–8; 1Kor 15,1–11; Lk 5,1–11
U mjesecu januaru nedjelja od 18. do 25. posvećena je molitvi za jedinstvo kršćana. Na našim molitvenim skupovima često naglašavamo ideju – važno je tražiti ono što nas povezuje, ne ono što nas razdvaja. Ekumenski pokret je tako skrenuo pažnju na jedno osnovno pitanje : što je suština kršćanstva ili bolje rečeno što je zajednički imenitelj koji prihvaćaju sve kršćanske denominacije?
Kršćanstvo nije učenje o Božjem apsolutu, ni o besmrtnosti duše i vječnom životu, ne možemo ga poistovetiti ni sa temeljito razrađenim etičkim sistemom vrednosti, načela, norma. Ono je mnogo više od toga, više u smislu ličnom, personalnom jer kršćanska vjera se u prvom redu ostvaruje kao susret i zajedništvo prijateljstva sa konkretnom osobom Isusom Kristom, Božjim Sinom koji je radi nas postao čovjekom da nas privede Bogu Ocu. Ova esencija kršćanstva se jasno manifestuje u odlomku iz Evanđelja po Luki koji se uzima u petoj nedjelji kroz godinu. Tekst sadrži opis scene poziva prvih Isusovih učenika. U Isusovom vremenu je bilo uobičajno da učitelja – rabina prati i sledi grupa učenika ali Isus se ipak izdvaja iz ove rabinske konvencije prema kojoj učenik sam bira učitelja dobre reputacije kojeg želi da sledi, u Isusovom slučaju je to sam Isus koji bira, poziva, zove i učenik je taj koji sluša i prihvata Isusov poziv. Primarna uloga Isusovih sledbenika nije proučavanje neke ideologije već zajedništvo sa Isusom, važno je da budu s njim, da zajedno s njim skupljaju prašinu izraelskih putova u svoje sandale, da slušaju njegove rijeći, da prisustvuju njegovim čudima i da postanu njegovi prijatelji kojima Isus želi predati ono najdragocijenije što posjeduje – svoj sinovski odnos sa Bogom Ocem. Isus ovim pozivom u zajedništvo samo pokazuje na prvenstvo Božje ljubavi u povijesti svijeta i u našoj ličnoj povijesti. Božja ljubav svima i svakome prethodi, ona nas prati i podupire i na kraju ona je spasonosno garancija našeg opstanka. Bog nas je u Isusu Kristu i po njemu odabrao da postanemo njegovi, njegova voljena djeca, Božji sinovi i kćeri po jedinome Sinu Isusu Kristu. Po Isusu nas je Bog Otac uzljubio i očinski zagrlio.
Susret Isusa i budućih učenika obilježen je zanjimljivom reakcijom ribara Šimuna, potonjeg Petra na čudotvoran ribolov. Petar je prožet strahopoštovanjem i svješću sopstvene grešnosti što istraživaći religija danas definišu kao mysterium tremendum. Ali u slučaju poziva prvih apostola ni svest o sopstvenim manama i slabostima ne predstavlja prepreku nasledovanju jer Sin čovjeći je došao na svijet da ga spasi i praštajućom ljubavlju podigne. Da, Isus nas poznaje i voli više nego mi sami sebe, on traži što je izgubljeno i liječi što je bolesno. Njemu je najviše stalo do našeg napredka. U Isusu je Božja mudrost postala plan spasenja, Božja svemoć snaga spasonosne ljubavi, Božja sveprisutnost vjernost i solidarnost sa nama malenima i slabima. Prenoseći ovo iskustvo zajedništva sa Isusom i Božje očinske ljubavi drugima hvatamo ljude u spasonosne mreže u kojima je budućnost života.
Vlč. Andrej Đuriček