Slovo zahvalnosti

Povodom penzionisanja

nadbiskupa beogradskog i metropolita mons. Stanislava Hočevara

            Osvrćući se na završetak duge i plodonosne arhipastirske službe mons. Stanislava Hočevara, beogradskog nadbiskupa i metropolita, obuzima me teško opisiva radosna tuga. Radost, jer to je prva asocijacija na njegovu ličnost i delo; zapravo, i njegovo biskupsko geslo glasi: Služite Gospodu s radošću.[1] I zaista, ako bih njegove pouke morao da sažmem u nekoliko reči, svakako bi to bio apostolski poziv i pavlovski usklik: Radujte se svagda u Gospodu, i opet velim: Radujte se! (Fil 4, 4). Jer radost za njega nije naprosto jedno osećanje, ona je njegov način postojanja. Kod njega ona nije nešto prikriveno i zadržano za sebe, nego nešto što se deli, bilo da se deli pesmom Gospodu, Njegovoj Majci ili Njegovim svetima, bilo da se deli kroz predivne stare narodne slovenačke pesme, bilo njegovim karakterističnim osmehom, bilo njegovom rečju punom topline i nade. Tom deobom radosti on je uvek umeo da radost savršeno umnoži! S druge strane, kao što rekoh, u pitanju je radosna tuga i upravo tuga je druga strana mog osećanja. Ispovedajući je najljudskije, jer nakon mnogo godina uzrastanja pored oca nadbiskupa, nije lako podneti njegov odlazak sa službe u Beogradu; molim Gospoda da je preobrati u radost svih godina iza nas i svih godina pred nama. U takvom jednom specifičnom stanju nameće mi se pitanje šta za mene suštinski predstavlja ličnost ovog služitelja Božjeg, čijeg prijateljstva me je Gospod udostojio.

            U odgovoru na to pitanje, na um i u srce dolaze mi reči Svetog jevanđelja: Jer ako imate i hiljade učitelja u Hristu, ali nemate mnogo otaca. Jer vas u Hristu Isusu ja rodih Jevanđeljem (1 Kor 4, 15). I zaista, istina ove svete reči rasvetljava mi lik i delo mog oca Stanislava. Kroz svoje teološko i humanističko obrazovanje zaista sam imao mnogo učitelja, ali ne i mnogo otaca, jer otac nije titula, ni naziv, otac je relaciona kategorija. Otac je onaj koji ima sina i sin je onaj koji ima oca. U hrišćanskom predanju ta relacija, taj odnos, ima ne fizički, nego onaj metafizički karakter. To je odnos koji pretenduje na večnost. Zato ga i određuju pre svega večne vrednosti poput ljubavi i slobode.

            Nadbiskup Stanislav za mene je upravo otac, ne duhovni otac koji je učitelj i učitelj u Hristu, koju je tu da poučava i ispoveda, nego onaj otac koji svog sina istinski voli i koji o svom sinu istinski brine. Snažan osećaj te očinske ljubavi i brige, koji me je uvek pratio, nije mi dozvoljavao da ga oslovljavam sa Preuzivišeni, monsinjore i sl. Možda sam time kršio kodekse formalnih oslovljanja, ali nisam onaj jedini kodeks koji naš odnos poznaje, a to je kodeks porodice. Zvao sam ga i zovem ga jednostavno: oče! To nije samo izraz poštovanja, to je pre svega dubok jevanđeoski osećaj! Čovek koji nikada nije upoznao svog oca, zbog okrutnosti ratnih zbivanja, i koji nikada nije imao svoju decu, zbog monaško-svešteničkog zaveta, postao je blagodaću Duha Svetoga najbolji otac!

            Biti dobar otac težak je podvig, biti najbolji ‒ još je teži. Kako se taj podvig postiže? U Izrekama otaca kaže se: Njegove reči učiniše da ga zovemo ocem (up. Pimen 61, PG 65.336D0).[2] I zaista, njegove reči su takve, uvek krštene Jevanđeljem i uvek prosvetljene Svetim Duhom, uvek i uvek očinske. One su svagda molitva i uteha. One su izlaženje iz sebe i pravljenje mesta u srcu za drugog. O čemu god da smo razgovarali, o radostima i tugama, uspesima i padovima, uvek je njegova reč dolazila kao blaga vest i kao tihi glas. Ona je u sebi uvek nosila jevanđeosku poruku: Ne brinite se ni za šta, nego u svemu molitvom i moljenjem sa zahvalnošću kazujte Bogu želje vaše (Fil 4, 6), ali i iskrenu i istinsku slobodu i poziv da u svemu postupam onako kako mi moje srce kazuje. To je bio njegov odgovor na sva moja pitanja, a ima li boljeg odgovora od molitve satkane od očinske ljubavi i brige?

            Tog njegovog jevanđeoskog očinstva sigurno nisam bio jedini udostojen. Mnogo je duša, meni znanih i neznanih, i posebno onih kojima nadbiskup Stanislav nije bio formalno episkop, koje su ga osećale kao episkopa duša svojih (up. 1 Petr 2, 25). Njegovo služenje Gospodu u episkopskom činu ‒ sveštenički odgovorno i monaški nenametljivo ‒ kakav je i on sam, prevazilazilo je sve konfesionalne i nacionalne granice. On je svaku dušu, bez obzira na to s koje strane dolazila, primao u svoj očinski zagrljaj, istinski bivajući po Pavlovim rečima svima sve, da kako god neke spase (up. 1 Kor 9, 22). Bogu su znane spasene duše koje su jedinu utehu našle u njegovom očinstvu i koje su se onda uvek ozarene novom nadom i verom, ponovo rođene Jevanđeljem, vraćale tamo gde i pripadaju, jer to je bila njegova jedina zapovest – uvek držati svoje srce otvorenim za druge, ali i uvek biti uz svoje korene: svoju ličnost, svoju veru, svoju zemlju. Zato za sebe mogu iz srca da posvedočim:

            Uzrastajući uz jednog sveštenoslužitelja postao sam bolji čovek,

            uzrastajući uz jednog katolika postao sam bolji pravoslavac,

            uzrastajući uz jednog Slovenca postao sam bolji Srbin.

            Hvala ti, oče moj, za podvig jevanđeoskog očinstva!


[1] Servite Domino in laetitia.

[2] Τὸ στόμα αὐτοῦ ἐποίησεν αὐτὸν καλεῖσθαι ἀββᾶν.