Onog trenutka kad izađemo iz svoje kuće, pred nama su razni putevi. Neki od njih nas na poznat način ‒ ili, kako se to u narodu kaže, »utabanim stazama« ‒ vode na željeno mesto, a poneki, pogotovo u nepoznatom gradu, mogu da budu i uzrok našeg lutanja. Svet oko nas prošaran je putevima. I uvek se grade novi, popravljaju stari, a neki propadaju pa ih zato i izbegavamo. Ali osim tih fizičkih puteva kojima hodamo, često slušamo i o putu mira, blagostanja, putu ljubavi… Čini mi se da se o tim putevima sve više priča, ali nekako kao da ih je teško naći, prepoznati, sačuvati. Znamo li gde su ti putevi? Da li ih tražimo? Kako da čovek u današnjoj trci, žurbi, okružen strahovima, usamljen, nađe svoj put mira i blagostanja? Mnogo je puteva i puteva kojima čovek ide ili pokušava da ide u svom životu… Nisu svi ni pravi, ni glatki. »Kao što su Gospodnji putevi ravni pobožnicima, tako su neprohodni opakima« (Sir 39, 24). Neravnine i pukotine na putu kojim hodimo jesu naše nagomilano zlo i propuštene prilike da učinimo dobro. »Hodi mojim putem i neporočan budi« (Post 17, 1), kaže Bog Abrahamu i nastavlja: »Pouči svoju decu i buduću obitelj kako će hoditi Jahvinim putem, radeći što je dobro i pravedno« (Post 18, 19) . Čitajući ove reči i živeći u metežu svakodnevice, možemo da se zapitamo: Koji je to dobar put?, a dok prorok odgovara »Razmotrite svoje putove!«, mi i dalje govorimo: Pa kako kad nam je život pun obaveza, briga, teškoća… Kako?

            »Pokaži mi, Bože, svoje putove, nauči me svojim stazama!« (Ps 25, 4). »Put mi pokaži kojim ću krenuti jer k Tebi dušu uzdižem« (Ps 143, 8). Ali i na to pitanje dobijamo odgovor: »Prepusti Gospodinu putove svoje, u Njega se uzdaj, i On će sve voditi« (Ps 37, 5). »Svu svoju brigu povjerite Njemu jer On brine za vas« (1 Pt 5, 7). Ali kako? Kako u vreme puno loših vesti i obilja tame oko nas, osvetliti dušu odgovorom na to pitanje i vapaj: Pokaži mi, Bože, svoje putove, nauči me svojim stazama! Mi ljudi ne volimo ni spoljašnju ni unutrašnju tamu i hladnoću. Plaše nas. Potreban nam je neko da nas pouči i da mu verujemo da je moguće izaći iz tame i videti svoj put. Pokušavaju to razne vlasti i političke strukture. Neke kratkotrajno i uspevaju. A mi stalno očekujemo ‒ očekujemo i u crkvi da će naš povremeni dolazak ili molitva promeniti našu stvarnost. Ali kada se to ne dogodi za kratko vreme, neretko gubimo poverenje i kritikujemo. Bivamo potišteni, razočarani, ljuti, time samo povećavajući tamu i u sebi i van nas. Ali setimo se: »Ivan bijaše svjetiljka koja gori i svijetli« (Iv 5, 35). »On ne bijaše Svjetlo, nego On dođe kao svjedok da svjedoči za Svjetlo. Na ovaj svijet dođe Isus Krist, On je Svjetlo istinito koje rasvjetljuje svakog čovjeka« (Iv 1, 7‒9).

            Postoje mnoge slike i skulpture koje prikazuju Isusa i scene iz Njegovog života. Neke od njih bude u nama pozitivne emocije i podstiču na promišljanje, molitvu, pa i neguju naš zanos i veru. Ali Isus Krist, Bog i čovek, nije ni u toj skulpturi ni u slici. One samo ukazuju i podsećaju na Njegovo postojanje. Ne živi li Isus u svakome od nas i ne osvetljava li Njegovo svetlo našu dušu kojom svedočimo Njegovo postojanje i zbog kojeg lako idemo svojim putem osvetljenim Njegovim svetlom? Ako nije tako, ne vrede nam sve naše molitve ili kritike upućene svetu oko nas. Ništa se neće promeniti. Ali u adventsko vreme, pripremajući se za milost novoga rađanja, imamo priliku da pripremimo sebe, svoju dušu i um za dolazak Svetla koje, ako ga prihvatimo, može da osvetli naše puteve. Stoga, kako kaže Sveti Jakov, budimo »izvršioci Riječi, a ne samo slušaoci koji zavaravaju sami sebe!«

Marijana Ajzenkol