Na Četvrtu uskrsnu nedelju, 8. maja 2022. godine, obeležava se 59. Svetski dan molitve za zvanja na temu „Pozvani da gradimo ljudsku porodicu“. Donosimo vam prevod Poruke koju je papa Franja tom prilikom uputio biskupima, sveštenicima, posvećenim osobama i vernicima iz celog sveta.

Draga braćo i sestre! Dok u ovom našem vremenu još duvaju ledeni vetrovi rata i ugnjetavanja i često smo svedoci polarizacije, kao Crkva smo pokrenuli sinodalni proces: osećamo hitnu potrebu da hodamo zajedno, negujući dimenzije slušanja, učestvovanja i deljenja. Zajedno sa svim muškarcima i ženama dobre volje, želimo da doprinesemo izgradnji ljudske porodice, zacelimo njene rane i usmerimo je ka boljoj budućnosti. U ovoj perspektivi, povodom 59. Svetskog dana molitve za zvanja, želeo bih da razmislim sa vama o širokom značenju „zvanja“ u kontekstu sinodalne Crkve, koja je u poziciji da osluškuje Boga i svet.

Svi su pozvani da budu protagonisti misije

Sinodalnost, zajednički hod je osnovni poziv Crkve i samo na ovom horizontu moguće je otkriti i ceniti različita zvanja, karizme i službe. Znamo, istovremeno, da Crkva postoji da evangelizuje, izlazeći iz sebe same i sejući seme jevanđelja u brazde istorije. Zato je ova misija moguća upravo sinergijskim povezivanjem svih pastoralnih oblasti i, još pre toga, uključivanjem svih Gospodinovih učenika. Naime, »po primljenom krštenju svaki je član Božjeg naroda postao učenik misionar (usp. Mt 28, 19). Svaki krštenik, neovisno o položaju u Crkvi i stupnju vjerske izobrazbe, aktivni je nositelj evangelizacije« (Apost. pob. Evangelii gaudium, 120). Moramo se čuvati mentaliteta koji razdvaja sveštenike i laike, smatrajući prve protagonistima, a druge izvršiocima, i nastaviti hrišćansku misiju kao jedan narod Božiji, laici i pastiri zajedno. Cela Crkva je verovesnička  zajednica.

Pozvani da budu čuvari jedni drugih i stvorenog sveta

Reč „poziv“ ne treba shvatiti restriktivno, povezujući je samo sa onima koji slede Gospoda na putu posebnog posvećenja. Svi smo pozvani da učestvujemo u Hristovoj misiji ujedinjenja rasejanog čovečanstva i njegovog pomirenja sa Bogom. Uopšteno govoreći, svaki čovek, pre nego što doživi Hrista i prihvati hrišćansku veru, zajedno sa darom života dobija osnovni poziv: svako od nas je stvorenje željeno i voljeno od Boga, za koje je On imao jedinstven i poseban plan, i tu božansku iskru, koja je prisutna u srcu svakog muškarca i žene, pozvani smo da razvijamo tokom celog života, doprinoseći razvoju čovečanstva inspirisanog ljubavlju i uzajamnim prihvatanjem. Pozvani smo da budemo čuvari jedni drugih, da gradimo veze harmonije i deljenja, da lečimo rane stvorenog sveta, da se njegova lepota ne uništi. Jednom rečju, pozvani smo da postanemo jedna porodica u čudesnom zajedničkom domu stvorenog sveta, u skladnoj raznolikosti njegovih elemenata. U ovom širem smislu, ne samo pojedinci već i narodi, zajednice i različite grupe imaju jedan „poziv“.

Pozvani da prihvate Božiji pogled

Ovaj veliki zajednički poziv uključuje i konkretniji poziv koji nam Bog upućuje, svojom ljubavlju dopirući do našeg života i usmeravajući ga ka konačnom cilju, ka punoći koja seže i preko praga smrti. Tako je Bog želeo da gleda i gleda na naše živote.

Ove reči se pripisuju Mikelanđelu Buonarotiju: „Svaka kamena gromada ima statuu u sebi, a posao je vajara da je otkrije. Ako to može da bude umetnikov pogled, Bog na nas još više tako gleda: u toj devojci iz Nazareta video je Bogorodicu; u ribaru Simonu sinu Joninom video je Petra, stenu na kojoj će sagraditi svoju Crkvu; u cariniku Leviju video je apostola i jevanđelistu Mateja; u Savlu, nemilosrdnom progonitelju hrišćana, video je Pavla, apostola naroda. Njegov pogled pun ljubavi uvek dopire do nas, dodiruje nas, oslobađa i preobražava, čineći nas novim ljudima.

Ovo je dinamika svakog poziva: Božji pogled dopire do nas i zove nas. Poziv, kao uostalom i svetost, nije neko izuzetno iskustvo rezervisano za malobrojne. Kao što postoji “svetost iz susjedstva” (usp. Apost. pob. Gaudete et exsultate, 6-9), tako je i zvanje nešto što važi za svakoga, jer Bog na svakoga gleda i svakoga poziva.

Postoji poslovica sa Dalekog istoka koja glasi: „Mudrac, gledajući u jaje, može videti orla; gledajući seme, vidi veliko drvo; gledajući grešnika, on u njemu vidi svetitelja“. Ovako nas Bog gleda – u svakom od nas vidi potencijale koji su nam ponekad nepoznati, i neumorno radi tokom celog našeg života kako bi smo ih stavli u službu opšteg dobra.

Poziv se tako rađa zahvaljujući veštini božanskog Vajara, koji nas svojim „rukama“ izvlači iz nas samih, da bi iz nas isklesao remek-delo kakvo smo pozvani da budemo. Naročito Reč Božija, koja nas oslobađa od egocentrizma, može nas očistiti, prosvetliti i učiniti novim stvorenjima. Priklonimo, dakle, svoje uho Reči da bi se otvorili pozivu koji nam Bog poverava! Naučimo i mi da slušamo svoju braću i sestre u veri, jer se u njihovim savetima i primeru može sakriti Božija inicijativa koja nam uvek pokazuje nove puteve.

Pozvani da odgovore na Božji pogled

Božji stvaralački pogled pun ljubavi stigao je do nas na jedinstven način u Isusu. Govoreći o bogatom mladiću, jevanđelist Marko primećuje: »Isus ga nato pogleda, zavoli ga« (10, 21). Isusov pogled pun ljubavi počiva na svakom od nas. Braćo i sestre, neka nas taj pogled dotakne i neka nas odvede dalje od nas samih! Naučimo da gledamo jedni druge kako bi se oni sa kojima živimo i srećemo – ko god da su – osetili prihvaćeno i otkrili da postoji Neko ko ih gleda sa ljubavlju i poziva ih da razviju sve svoje potencijale.

Naš život se menja samo trebamo da prihvatimo to gledište. Sve postaje dijalog poziva između nas i Gospodina, ali i između nas i drugih. Dijalog koji nam, ako se živi u dubini, omogućava da sve više postajemo ono što jesmo: u pozivu na zaređeno sveštenstvo, da budemo oruđe Hristove milosti i milosrđa; u pozivu na posvećeni život, da bude na slavu i hvalu Božiju i proročanstvo novog čovečanstva; u pozivu na brak, da bude znak međusobnog davanja, otvorenosti za život i učenja životu. Uopšte, u svakom pozivu i službi u Crkvi, koja nas poziva da gledamo na druge i na svet očima Božijim, da bismo služili dobru i širili ljubav delima i rečima.

Želeo bih da pomenem s tim u vezi iskustvo dr Hosea Gregorija Ernandeza Sisnerosa. Dok je radio kao lekar u Karakasu u Venecueli, odlučio je da postane franjevački trećoredac. Kasnije je razmišljao o tome da postane redovnik i sveštenik, ali mu zdravlje to nije dozvoljavalo. Tada je shvatio da je njegov poziv upravo lekarska profesija, u kojoj se posvetio pre svega siromašnima. Potom se svim srcem posvetio bolesnima tokom epidemije gripa zvane „Španija“, koja je tada harala svetom. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći dok je izlazio iz apoteke, gde je uzimao lekove za starijeg pacijenta. Ovaj uzorni svedok, što znači prihvatiti poziv Gospodinov i potpuno mu se posvetiti, proglašen je blaženim pre godinu dana.

Okupljeni zajedno kako bismo gradili bratski svet

Kao hrišćani, mi nismo samo pozvani, u smislu da je svakome upućen jedan poziv, već smo i zajedno okupljeni. Mi smo kao komadići mozaika, svaki za sebe lep, ali koji samo zajedno čine sliku. Svaki od nas i svaka od nas sija kao zvezda u Božjem srcu i na nebeskom svodu, ali smo pozvani da stvaramo sazvežđa koja vode i osvetljavaju put čovečanstva, počevši od sredine u kojoj živimo. To je otajstvo Crkve: u saživotu razlika ona je znak i oruđe na šta je pozvano čitavo čovečanstvo. Zato Crkva mora sve više da postaje sinodalna, sposobna, naime, da korača u skladu sa različitošću, u čemu svako može da doprinese i aktivno učestvuje.

Dakle, kada govorimo o „pozivu“, ne radi se samo o izboru ovog ili onog oblika života, o tome da se svoj život posveti određenoj službi ili da sledi čar određene redovničke porodice, pokreta ili crkvene zajednice. To je ostvarenje Božijeg sna, velikog plana bratstva koji je Isus imao u srcu kada se molio Ocu: »da svi budu jedno« (Iv 17, 21). Svaki poziv u Crkvi, i u širem društvu, doprinosi postizanju zajedničkog cilja: da se među muškarcima i ženama odzvanja harmonija mnogih i raznovrsnih darova koje samo Duh Sveti može ostvariti. Sveštenici, posvećeni muškarci i žene, kao i vernici laici, stupajmo zajedno i radeimo kako bismo svedočili da velika ljudska porodica, ujedinjena u ljubavi, nije utopija već plan za koji nas je Bog stvorio.

Molimo, braćo i sestre, da se usred tragičnih događaja u istoriji Božji narod sve više odaziva na ovaj poziv. Molimo se za svetlost Duha Svetoga da svaki od nas i svaka od nas mogli da pronađu svoje mesto i da daju najbolje od sebe u ovom velikom planu!

Rim, kod Sv. Ivana Lateranskog, 8. maja 2022, Četvrta uskrsna nedelja

FRANJO

Izvor: IKA