Nikad više mogućnosti za komunikaciju i međuljudski kontakt, za razmenu mišljenja, pogleda, stavova i prepoznavanja sebe u drugome i drugoga u sebi! Ali, istovremeno, i nikad toliko jednoumlja, usamljenosti i nedostatka komunikacije, iako živimo u informacionom dobu. Treba li tako? Jesu li sve te tehničke mogućnosti tu da nas porobe, pretvarajući nas u zaslepljene klanjatelje tehnologiji? Mi mladi poznati smo po tome da rado i brzo uspostavljamo komunikaciju, prihvatamo različitosti, ali, nažalost, često ne umemo da slušamo drugoga. Dijalog podrazumeva upravo to ‒ razgovor, razmenu mišljenja i, zašto ne reći, dublje upoznavanje i »voljenje« drugoga. A pozvani smo da volimo jedni druge ‒ ako li smo Kristovi… Nažalost, ipak nije sve tako kako bi trebalo da bude. Zaokupljeni od sveta nametnutim egocentrizmom, zatvaramo se u sebe. Ne želimo da slušamo druge, niti ti drugi, zaokupljeni sobom, žele da čuju nas. I sve to stvara neopisivi osećaj usamljenosti, neshvaćenosti i zatvorenosti. Ali mi zapravo nikad nismo sami! Jer taj osećaj usamljenosti je samo varljivi osećaj. Nismo stvoreni da budemo zatvoreni egocentrici. Čovek je biće komunikacije, stvoren na sliku Božju, jer dobri Bog je Onaj ko nas čuje čak i kad nam se čini da odgovora nema. Ima, i te kako ima, samo treba da umemo da slušamo. Mi se Bogu ne obraćamo samo molitvama, nego svakim svojim delom i svojim pitanjima na koja On u svim svojim premudrostima i neograničenoj ljubavi odgovara, stupajući s nama u dijalog koji nikad ne prestaje. Bilo da nam govori preko svoje Crkve, njenog učenja, Svetog pisma, ili da nam pošalje neku novu osobu u naš život, dajući nam u stvari tako odgovore na naša pitanja. Naravno, postoje i drugačiji primeri stupanja u dijalog s Bogom. Pričajući s bližnjima o Njemu, poput dvojice učenika na putu za Emaus, koji su, razgovarajući o Isusu, susreli neznanca koji će im dati odgovore na pitanja koja su ih mučila. Da bi na kraju spoznali da su odgovor dobili od samog Isusa kojeg su prepoznali tek u lomljenju kruha. Tako i mi Boga treba da donosimo drugima, bližnjima, svedočeći Evanđelje ne samo pukim sleđenjem pravila, nego s radošću zbog susreta s drugima, poput Blažene Djevice Marije koja je hrlila u susret rođakinji Elizabeti. Upravo podstaknuti njenim primerom, ne treba da čekamo da neko krene u susret nama, nego budimo ti koji će, donoseći Isusa, načiniti prvi korak. Budimo, dakle, spremni da iskoristimo moderne tehnologije za komuniciranje i dijalog, ali nikad ne zaboravimo da ništa ne može da zameni »živi« razgovor, licem u lice. Uostalom, i s Bogom stupamo u lični odnos putem euharistije. Na nama je hoćemo li kroz dijalog s drugima prepoznati u drugome poruku koju nam Bog šalje, ili ćemo sve odbaciti i prikloniti se svetu. Moderni svet zabave šalje nam jasnu poruku čiji svedoci smo svakodnevno, ali mi treba da budemo ti koji se neće odazvati pozivu sadašnjeg vremena površnog zadovoljstva i zabave, nego ćemo se truditi da nađemo pravi put i prave vrednosti koje će nas usmeriti ka neprekidnom dijalogu s Uskrslim. Niko nije rekao da će biti lako, ali kao što se za sve u životu valja potruditi, treba da uložimo napore da ne bismo postali samo puki broj u koloni »robova« materijalnog sveta koji koračaju ka provaliji, nego da ostanemo dosledni i ne skrenemo na tu stranputicu. Život i pravi put koji vodi ka Isusu prepuni su iskušenja i »prečica« koje mogu da nas odvedu upravo u provaliju greha, a na kraju možda čak provaliju samoće bez Boga. Svetu se prikloniti znači zameniti Božji glas talasima frekvencija koje nam ovaj moderni svet šalje putem medija, a najviše preko televizije. Hoćemo li se, dakle, prikloniti masi koja slepo sledi ideale koje nam nameću mediji i današnji svet konzumerizma i zabave, ili ćemo poput »verne ovce« nastaviti da koračamo za jedinim pravim i iskrenim Prijateljem i Pastirom, pa makar bili naizgled sami na tom putu?

Marija Antonela Kanelić