Beogradski nadbiskup i metropolit mons. dr Ladislav Nemet pre dva meseca, tačnije 10. decembra 2022. godine, ustoličen je u Katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u Beogradu i od tada je preuzeo vođstvo Beogradske nadbiskupije. S nadbiskupom Nemetom razgovarali smo o njegovim pastoralnim planovima za budućnost Beogradske nadbiskupije…

            1. Preuzvišeni, dok Vam na samom početku u ime lista Beogradske nadbiskupije – Blagovesti čestitamo na izboru za novog beogradskog nadbiskupa i metropolita, ujedno molimo Gospoda da Vas Duh Sveti prati i pomaže u toj veoma odgovornoj službi. Molimo Vas da se ukratko predstavite našim čitaocima.

 Pripadam Družbi Božje Reči (Red verbita). Ona nije toliko poznata u Srbiji, bar ne u centralnom delu Srbije, kao što je u Vojivodini, jer tamo je bila prisutna od 1942. do 1945. godine, tako da je sve do danas ostala ideja o njenim pripadnicima ili sećanje na njih u našim lokalnim crkvama. Rođen sam u Bačkoj, pa budući da su verbiti delovali na terenu Subotičke biskupije kojoj pripada i moje mesto rođenja, tako sam i upoznao taj red i stupio u njega. Škole sam završio u Poljskoj gde sam bio i u novicijatu, da bih zatim završio filozofiju i teologiju. Posle sam čak dobio priliku da odem u misije. Bio sam tri godine na Filipinima. Nažalost, samo tri godine… To vreme je prošlo tako brzo da nisam ni primetio. Radio sam na tamošnjem Katoličkom univerzitetu koji vode verbiti, a koji pripada Nadbiskupiji Cebu Siti. Tadašnji nadbiskup je 1933. godine proveo veliku reformu školstva za ono vreme, pa je Univerzitet dao na upravljanje verbitima, a teologija je postala poseban fakultet s papskim pravima. Na Univerzitetu sam radio više pastoralno nego predavački i bio sam odgovoran prvo za jedan deo Univerziteta, a posle za pastoralni, dušebrižnički rad sa studentima i akademskim osobljem za ceo Univerzitet. U to vreme (1987‒1990) Univerzitet je imao oko 22.000 studenata i 3000 članova različitih akademskih organizacija. Sve to bilo je vrlo zanimljivo. Iskustvo boravka na Filipinima pomoglo mi je da vidim drugo lice Crkve, mlado lice Crkve, ono aktivno, kada je crkva uvek puna ljudi, mislim na hram, na zgradu ‒ uvek je bilo prepuno ljudi. Ljudi koji su znali da žive svoju veru, veru u radosti, u pevanju, pa čak i plesu za vreme liturgije, znači onako kako se događa u Africi ili Latinskoj Americi. Tada sam video da se naša univerzalna Crkva razvija na različite načine, da je isti sadržaj vere prenošen na različite načine, ali u jedinstvu biskupa s vernicima i sa Svetim Ocem. Bilo je sve kao kod nas, ali drugačije se slavilo, drugačije je bilo značenje vere u normalnom, svakodnevnom životu. Ono što je bilo zapanjujuće jeste prisustvo svih kategorija ljudi u crkvama, od male dece do odraslih ‒ i nije bilo razlike među njima. To je čoveka ispunjavalo radošću, tako da sam ja više dobijao od njih nego oni od mene. Vratio sam se u Evropu s uverenjem da je Crkva živa, mlada i da se razvija, nezavisno od toga kako mi u Evropi doživljavamo Crkvu, gde su hramovi prazni, ima vrlo malo ljudi ili živimo u dijaspori kao Beogradska nadbiskupija, dakle, da imamo jedan deo Crkve koji je i te kako aktivan i s tom Crkvom smo povezani…

            2. Kako u ovom delu Evrope možemo da zainteresujemo ljude za veru; na koji način ih »privući« Crkvi?

            Mislim da je to tesno povezano s nekim kulturnim, antropološkim kretanjima. Ako gledamo na istoriju Srednje Evrope, imamo vremena i periode koji su bili veoma religiozni, kada se bez religije nije moglo ništa napraviti, a onda dođe razdoblje koje sve promeni, pa nije dozvoljeno ići u Crkvu, pri čemu ne mislim samo na komunizam koji je to u neku ruku branio, nego je ljudsko shvatanje života jednostavno diktiralo takav odnos prema religiji i Crkvi. Čovek je mislio da sve može sam da reši, da sam brine za život i uradi sve što treba, a da oni slabiji i stariji treba da idu u Crkvu. Mislim da se atmosfera u Srbiji polako menja, jer vidimo da je većinska Pravoslavna Crkva sve izraženije vezana za verske elemente i verske prakse. Vidimo da je većina pravoslavnih crkava puna kada su veća slavlja ‒ naravno, ne mislim na Hram Svetog Save koji je ogroman pa je u njemu tako samo u posebnim prilikama, ali Saborna crkva je uvek puna kada se slave neke važne proslave; tako je i u Vojvodini i Zrenjaninu gde su sagrađene nove crkve, jer za vernike nije bilo mesta pa su stajali ispred crkava. Tu se vidi rađanje jedne nove kulture. Nadam se da će ta nova kultura uticati i na naše vernike. Beogradsku nadbiskupiju malo znam, tako da ne mogu ništa da kažem, ali u Banatu gde sam bio, u Zrenjaninu je 2021. i 2022. godine za Božić katedrala bila prepuna, što je veoma zanimljivo kad znamo da je oko 10% katolika iz tog kraja otišlo tokom poslednjih pet godina, i to uglavnom Mađara i Hrvata koji imaju dvojno državljanstvo pa su uzeli pasoš i otišli na »zelenija polja«, tamo gde se lakše i sigurnije živi. A izgovor je uvek da je to radi boljeg života dece, ali ja sam više za to da se ostane ovde jer i ovde mnogo toga može da se napravi i postigne marljivim radom…

Mislim da se kultura menja i da će ponovo nastupiti snažnije interesovanje za verska pitanja, i to ne samo zbog rata koji je tako blizu, u Ukrajini, i ne samo zbog siromaštva koje je, kako vidim, sveprisutno kao posledica kovida i tehnoloških promena koje se dešavaju u svetu. Nadam se da će to biti traženje smisla života, kad 99% nas ljudi bude našlo smisao života tako što će otkriti taj mali prozor koji se otvara prema Bogu. Jer koji je to smisao života da me sahrane na groblju, uz cveće i molitve… i onda? Da se u grobu raspadnem i da me se sećaju samo oni koji su me voleli, možda čak ni oni?! To pitanje doseže na kraju do suštine naše egzistencije. Zašto živim, da li mogu da izaberem neke druge vrednosti koje će me voditi u životu? Želim li da svoj identitet nekako transponiram i posle svoje fizičke smrti, da ostanem u duhovnoj vezi s ovom stvarnošću, ali, što je još važnije, da imam svoje mesto i pored Boga? Jer svako od nas hteo bi da po inerciji zauvek ostane fizički lep i da može večno da živi.

            3. Kako možemo da vidimo, na početku svoje službe delujete kao Božji čovek, neposredan i jasan, a opet ste, s druge strane, duhovan i miroljubiv, čovek dijaloga, mostograditelj, čovek koji prihvata druge i drugačije. Kako doživljavate svoju službu i gde, osim u Bogu, nalazite tu duhovnu i čovekoljubivu snagu?

            To je pitanje duhovnosti. Svaki čovek koji odrasta u nekom svetu i miljeu, u nekoj sredini, podložan je tome da sredina ostavi na njega ili na nju nekakav uticaj. Mislim da je tu na prvom mestu moja porodica. Otac i majka bili su otvoreni za sve oko nas. Uvažavali su ono što je bilo, ali držali su do svojih prava i toga što im je bilo važno. I to su pokušali da nam prenesu za život kada se osamostalimo. Nas je bilo petoro: tri sestre, brat i ja. Tako da smo mi imali jednu malu zajednicu koja mi je davala veliku podršku, ali koja me je isto tako naučila da ne mogu uvek da imam sve što hoću, nego da s drugima treba deliti, živeti i biti u tolerantnim odnosima. To su bili ti veoma važni prvi dečji koraci, a zatim je došla škola koja pomaže u socijalizaciji, dok duhovnost ide i dalje. U mom slučaju duhovnost se razvijala pod uticajem misijske Družbe Božje Reči. Mi smo misionari, mi smo međunarodna zajednica i to je bila po mnogo tomu prva takva misijska zajednica koju je Vatikan i službeno prihvatio i dopustio da deluje u svetu. Pravilo Družbe je inkulturacija, što se odnosi na pravilo da misionar ne ostaje u matičnoj crkvenoj provinciji, nego pripada onoj provinciji gde deluje ‒ znači, stvaraju se nove zajednice. Na primer, kada isusovci idu u misije, oni ostaju članovi svoje provincije, franjevci isto tako. Kada su Verbiti – Nemci došli u Novu Gvineju, kada bi prema pravilima bilo dovoljno članova da se napravi nova zajednica, rektorat ili misija, a na kraju provincija, onda kada bi došli novi članovi automatski su postajali članovi te nove provincije. Smisao toga bio je da ostavljamo sve iza sebe, da ne bude prevelike povezanosti s provincijom kojoj smo nekada pripadali. U konstituciji naše družbe to je kao ustav, napisano je da živimo u međunarodnim zajednicama i da je prva stvar kada dođemo u novo kulturno okruženje da naučimo lokalni jezik i da živimo u duhu mira i tolerancije. Za mene je to bilo veoma važno. Jer otkako sam u Družbi uvek sam bio u nekoj međunarodnoj zajednici: iako su u Poljskoj svi bili domaći, samo ja sam bio stranac. I druge zajednice u kojima sam bio bile su multikulturalne.

            U duhovnosti su veoma važne evanđeoske vrednosti. Isus nije nikada pravio razliku između ljudi, prihvatao je sve: čak iako je kritikovao fariseje i pismoznance, davao im je mogućnost da razgovaraju s Njim. Prihvatao ih je takve kakvi jesu, ali ujedno ih je upozoravao da nisu na pravom putu. Razgovarao je s Nikodemom, primao rimske vojnike i oficire, nije se ogradio ni od koga, ali svakome je jasno rekao istinu. Na primer, u razgovoru sa ženom iz Samarije (Iv 4) jasno joj kaže ko je i šta je, ali On je prvi započeo razgovor, što je za ono vreme bilo skandalozno. Jevrejin, muškarac, razgovara sa ženom, i to takvom, ali Isus nikada nije tako gledao na ljude, On je rušio granice, menjao pravila i imao hrabrosti da donese ono novo, a stare stvari iz Starog zaveta koje su izgubile pravi smisao postojanja ‒ stavi tamo gde im je mesto. U središte je apsolutno stavljao čoveka, konkretnog čoveka kojeg je susretao… Takve stvari su mi važne i nadam se da ću u tom duhu nastaviti svoj rad i ovde u Beogradu.

            Članovi Družbe Božje Reči više su vezani za drugu Božansku osobu i za Reč Božju, tako da je glavna duhovna hrana za mene Biblija. Na primer, za Veliku nedelju znao sam da odem i pomažem sabraći na manjim ostrvima o kojima su pastoralno brinuli; na neka od njih sveštenik je odlazio samo jednom godišnje. I tada smo sređivali administraciju i delili sakramente. Tu nije bilo tabernakula jer nije ni bilo mogućnosti da se ostave posvećene hostije, nego smo ih vraćali u našu centralu. Stanovnici tih ostrva su tokom cele godine čitali Bibliju. Imali su biblijsku školu, biblijske grupe, i to tako da je svaka grupa imala jednu odgovornu osobu ‒ naravno, nekoga koga je postavio župnik; to nisu bili ljudi koji su završili teologiju, nego ljudi iz zajednice. Biblija je držala zajednicu. Mi kao misionari to veoma cenimo. Poznavao sam jednog misionara iz Mađarske koji je preminuo, koji u džunglama na Novoj Gvineji godinama nije imao zajednicu kojoj bi držao misu, ali ljudi su ga cenili zato što im je gradio puteve. I posle trideset godina otvorio je kapelu u koju su ljudi dolazili i tek tada je služio misu. Prvo je ljudski život, uvod u crkvene prakse, pa onda Biblija, a kada se stvore uslovi za sakramente ‒ sledi Euharistija koja je od središnjeg značaja. Naravno, molitva je temeljna za duhovnost, samo je važno na kojem temelju je gradimo.

            4. Pre dva meseca preuzeli ste upravljanje Beogradskom nadbiskupijom. Da li ste već razgovarali sa sveštenicima, Vašim prvim saradnicima, i jeste li imali priliku da se susretnete i s vernicima? Kakvi su Vaši prvi utisci?

            Pomenuo sam prvi put kad sam se u Marijanumu susreo sa sveštenicima da želim da razgovaram sa svima, ali to sam uspeo da uradim samo s trojicom. Nameravam da razgovaram i s drugima kada budem posećivao župe ili u nekim drugim prilikama. To su moji prvi saradnici i treba da ih upoznam jer sam došao u novu sredinu. Što se tiče vernika, laika, imao sam priliku da neke od njih sretnem u Župi Sv. Ćirila i Metoda, u katedrali i konkatedrali kada sam imao mise. Znači, u tri crkvene zajednice. Moram da kažem da su svi bili izuzetno gostoljubivi i otvoreni za razgovor. Primili su me veoma dobro. Želim da posetim sve crkvene zajednice, nezavisno gde su i koliko imale vernika. Za to treba vremena. Ova dva meseca bili su donekle dobra prilika, ali nedavni praznici nekako su ograničili tu aktivnost. Sada ponovo počinje aktivnije vreme i s dolaskom proleća biće više prilika.

            5. Dolazite iz Zrenjaninske biskupije i imate prilično iskustva u biskupskoj službi, a i samo područje delovanja bilo je slično ovome gde ste sada. Koji je Vaš plan i program? Da li je na prvom mestu to program dijaloga, pomirenja, ujedinjenja, ili nešto drugo?

            Moj primarni zadatak vezan je za ranije postavljeno pitanje, a to je da upoznam Nadbiskupiju, a zatim i svakog sveštenika, da vidim kako se snalaze tamo gde su, koje su jače a koje slabije strane njihovog prisustva. Dosad sam bio jedino u Beogradu i Nišu. U Nišu zbog slavlja godišnjice Milanskog edikta 2013. godine, ali u dugim zajednicama nisam i zato bi bilo preuranjeno govoriti o nekom planu. Prvo treba da upoznam zajednice, a onda se može planirati. Kao drugo, na temelju petnaestogodišnjeg biskupskog iskustva stekao sam neke navike i video mnogo dobrih praksa koje postoje u državi, ali i šire. Čovek vidi vrlo mnogo pozitivnih stvari koje je moguće primeniti, u modifikovanom obliku, naravno, u vođenju Nadbiskupije kao što je ova. Ono što želim da naglasim jeste da mi je uloga metropolita novo iskustvo ‒ mislim tu na zajedništvo s novim subotičkim i zrenjaninskim biskupom ‒ i smatram da Beograd od toga može da dobije vrlo mnogo jer mi smo najslabija karika u smislu brojčanih pokazatelja i finansijskih izvora. Mislim da bismo tu mogli da podignemo još neki most preko Save i Dunava i tako podstaknemo osećaj naših katolika iz Beogradske nadbiskupije da zbog svoje malobrojnosti nisu izgubljeno stado, nego članovi Crkve koja se proteže od Horgoša do Preševa i od Batrovaca do Vršca. Za naše vernike u Vojvodini takođe nije naodmet da bolje vide vernike sa ove strane. Most nikada ne vodi na jednu stranu, on ima dva smera. Tu vidim potrebu da Crkve ovde ojačaju u veri, a da se one sa druge strane otvore bogatstvu i stvarnosti ovde u Srbiji, jer Srbija se ne završava na Dunavu; treba ceniti sve kulture i tradicije koje ovde imamo kao Katolička Crkva.

            6. Već ranije ste se kao biskup Zrenjaninske biskupije i predsednik Međunarodne biskupske konferencije Sv. Ćirila i Metodija susretali s patrijarhom srpskim Porfirijem. Jeste li se već sada kao beogradski nadbiskup susreli s njim i kako vidite mogućnost dijaloga s većinskom Srpskom pravoslavnom Crkvom?

            Mi smo se sreli, ali ne zvanično, nego u različitim prilikama, kao što su božićni prijem u Ordinarijatu na koji je patrijarh Porfirije došao da nam čestita Božić po gregorijanskom kalendaru, što je bilo vrlo lepo s njegove strane. Drugi put smo se sreli kada je slavio slavu. Blagoslov kolača i svi običaji kojima sam na toj proslavi prisustvovao zaista su bili važno iskustvo za mene. Mislim da je najvažnije da imamo dobar ljudski odnos. Ako imamo dobar ljudski odnos, onda ćemo lakše doći i do onih tema koje potpadaju pod razgovor kao dijalog. Meni je veoma važno, kako sam naglasio i prilikom ustoličenja, da sarađujem sa svima koji to žele. Tada sam rekao, a i sada potvrđujem, da Srpska pravoslavna Crkva ima veoma važno mesto ‒ to je većinska Crkva, a mi živimo na ovom prostoru i često imamo iste probleme, kao što je, na primer, veronauka u školi, uz druge pastoralne izazove u crkvama i društvu. Da ne nabrajam i sva druga pitanja koja čine da se nalazimo u istom čamcu. To je saradnja kroz dijalog i ona je najvažnija, a ako bude išla kako valja ‒ pokrenućemo i druge teme.

            7. Na predstavljanju božićne poruke rekli ste da ste od onih koji praktikuju »pastoral traženja« a ne »pastoral čekanja«. Na koji način mislite da ostvarite taj pastoral? Je li to na tragu onoga Isusovog poziva da treba ostaviti 99 ovaca i otići u potragu za onom izgubljenom, slično podsticaju pape Franje kad kaže da treba ići »na pariferije«… ili je posredi nešto drugo?

            Mislim da je prvi i najmanji korak da posle svake mise izađemo ispred crkve, što i ja uvek praktikujem i razgovaram s ljudima. U razgovoru se uvek nađe neka zajednička tema. Razgovaramo kao ljudi, pa ako vidimo da ima konkretnijih pitanja koja zahtevaju dublji razgovor, onda to treba iskoristiti za bolje upoznavanje. Takođe treba iskoristiti prilike koje nam daju mediji, fejsbuk i druga moderna sredstva komunikacije. To je važna stvar u društvu – biti viđen, da nas drugi vide. Druga važna stvar je socijalna briga koja se očituje u delovanju Karitasa, bez obzira na to da li je reč o Karitasu biskupije ili na nivou cele zemlje. To je prepoznatljiv znak. Budući da sam i u Zrenjaninskoj biskupiji praktikovao da se brinemo za one koji su na periferiji: sami, bolesni, usamljeni i nemoćni, ta praksa treba da se nastavi ovde, u Beogradskoj nadbiskupiji. Ovde je dodatno prisutna jedna veoma važna kategorija, a to su ljudi iz drugih kultura i država ‒ međunarodna zajednica koja je u glavnom gradu vrlo velika. Treba da pazimo da ne zaboravimo na pastoralnu brigu o tim ljudima. Njima je u nekim trenucima vera izuzetno važna, možda čak jedina ili najvažnija veza s njihovim identitetom. Mislim da je to dodatni segment u kojem ćemo im izlaziti i dolaziti u susret.

            8. Koja bi bila Vaša poruka čitaocima Blagovesti?

            Svima poručujem da ako imaju nekih problema neka se obrate sekretarijatu i Ordinarijatu Nadbiskupije, da bismo sve zajedno rešavali. Radujmo se što smo katolici i što nas Bog voli! Živimo u miru i molimo za mir!