Fra Benedikt Vujica pripadnik je Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Rođen je 20. 2. 1936. godine u Brestovskom, opština Kiseljak kod Sarajeva, gde je završio osnovnu školu. Zatim završava Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom kao i Filozofsko-teološki fakultet u Sarajevu. Posle novicijata polaže doživotne zavete u Franjevačkom redu, a za sveštenika je zaređen 14. 7. 1963. godine u samostanskoj crkvi na Plehanu. Dalje školovanje nastavlja u Rimu, gde je 1965. godine i magistrirao na Papskom ateneumu »Antonijanum«, na kojem je i doktorirao 1971. godine.

  1. Iz Vaše biografije vidimo da niste samo nama dobro znani fra Benedikt koji je od 2012. godine sa službom u Beogradu i koji će ove godine proslaviti jubilej 60-godišnjicu svešteničkog ređenja… Možete li nam reći nešto više o sebi i svom delovanju tokom tih 60. godina?

Nakon zavšenog školovanja, tačnije od 1968. godine, postajem profesor liturgike, istočne teologije i latinskog jezika na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a od 1993. do 1996. predajem liturgiju i na Katehetskom institutu Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U dva navrata bio sam i odgojitelj studenata u Sarajevu. Godine 2012. dobijam službu u Beogradu, ali sam i pre toga tadašnji vojni rok služio na teritoriji današnje Srbije, tačnije ‒ u Surdulici i Nišu. Službu beogradskog gvardijana obavljam sve do 2022. godine, a zatim, do danas, službu samostanskog i župnog vikara i ekonoma Samostana Sv. Ante Padovanskog u Beogradu.

            Pored tih dužnosti bio sam i prefekt studija i definitor kao i član raznih veća svoje provincije.

            U Konferenciji provincijala OFM Jugoslavije, odnosno Južno-slovenskoj konferenciji, od 1978. do 1992. godine bio sam sekretar Konferencije za odgoj i izobrazbu pri Generalnom tajništvu za odgoj i izobrazbu Franjevačkog reda u Rimu, a na prvom zasedanju izabran sam za člana Izvršnog odbora koji je tom prilikom tek bio uspostavljen.

            Pored navedenih službi u svom rodnom kraju Bosni i Hercegovini, 2002/03. bio sam generalni vizitator i predsednik kapitula i kapitulskog kongresa Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja Dalmacije sa sedištem u Splitu.

  • Pored raznovrsnih službi koje ste obavljali tokom svojih 60. godina sveštenstva, bavite se i spisateljskom delatnošću kao i prevodilačkim radom, negujući na taj način svoju ljubav prema latinskom jeziku. Možete li nam reći nešto više o tome?

U više navrata bio sam takođe službeni prevodilac sa latinskog i italijanskog jezika, ali i obrnuto, službenih akata Uprave Provincije za nadležne ustanove u Rimu kao i službenih dokumenata pristiglih iz Rima.

            Pored priređivanja Franjevačkog Misala, koji je dodatak Rimskom Misalu, učestvovao sam i dao svoj doprinos  priređivanju Franjevačkog obrednika redovničkog zavetovanja kao i Franjevačkog časoslova, uz članke u mnogim liturgijskim časopisima kao i izdanjima knjiga.

            Svoju ljubav prema latinskom jeziku ispunio sam baveći se prevodilačkim radom raznih dokumenata, takođe prevodeći delove knjiga i izdanja sa francuskog jezika.

  • Budući da je Vaše svetovno ime Stipo, možete li nam reći zašto i kako ste se odlučili da kao redovnik uzmete ime Sv. Benedikta?

Bila je zakonitost da se mora promeniti ime, kao što, jednako na Istoku i Zapadu, monasi kad stupaju u redovništvo time označavaju promenu života: menja se i ime kao simbol novog stila života. Radi se o promeni svetovnog i ulasku u duhovno zajedništvo. Tada smo imali popis imena, naši odgojitelji uvek su pazili da se ne ponavljaju ista imena. Uzimali su razna svetačka imena da bi ona bila što raznovrsnija. Onda bi nam doneli taj spisak, a s obzirom na to da je nas je prilikom ulaska u novicijat bilo 27, na spisku je uvek bilo nešto više imena svetaca, njih oko četrdeset. I budući da se išlo abecednim redom, a ja sam po početnom slovu prezimena na V bio pozadi, meni su ostala tri imena: Benedikt, Bernard i još jedno. I ja se tako odlučim za Benedikta, razmišljajući o tome da su Sv. Franjo i Sv. Benedikt bili velike vojskovođe svetosti.

  • Možete li nam reći nešto više o samom svom pozivu, zašto ste izabrali baš Franjevački red?

Mene je od ranog detinjstva, kako sam polazio u Crkvu i otkako sam bio svestan sebe i primio prvu pričest, uvek zanosila liturgija i pevanje u Crkvi. Od detinjstva sam voleo da pevam i uvek sam zavideo onima na horu koji su pevali, a ja, još dete, nisam mogao i uvek sam se pitao kada ću i ja početi. Čim sam propevao, veoma sam zavoleo pevanje i to me je sve vreme nosilo. Kao drugo, imao sam veoma dobre fratre kao župnike, bili su to stvarno duhovni, ljudi od reči, pa sam jednostavno zavoleo i taj poziv. Još pre osnovne škole rekao sam: »Jao, Bože da mi je biti fratar, da mi je biti sveštenik, da mi je to biti…« I tokom cele osnovne škole svakodnevno me je nosila misao o pričešćivanju svakog dana, čemu sam težio. Odgajan sam u porodici koja je bila vrlo religiozna i u kojoj se svake večeri zajedno molilo. Otac je uvek predvodio molitve, sve dok nisam pošao u osnovnu školu, a onda sam ja preuzeo tu ulogu, naime ‒ otac mi je to preneo. Običaj je bio da se na početku adventa, a i svake večeri tokom adventa, peva U se vrijeme godišta, i to cela pesma, sve strofe. I onda je otac proveo takmičenje među nama s obzirom na to da nas je bilo sedmoro braće i dve sestre ‒ ko privi nauči reči napamet dobiće nagradu. I s obzirom na to da sam voleo pevanje, potrudio sam se i naučio sve 22 ili 23 strofe, koliko ih ima pesma.

            Kad sam završio osnovnu školu bilo je vreme rata i ja sam s još jednim kolegom iz župe poslao molbu za semenište: i njega su primili, a mene ne; tačnije ‒ primili su me ako se isprazni neko mesto, jer nam je pola semeništa bilo oduzeto. Spavali smo po hodnicima i u vrlo lošim uslovima. I na pola godine javili su mi da se mesto oslobodilo, što je bio veliki izazov jer su naši profesori bili zahtevni i strogi, a već je prošlo pola godine predavanja i trebalo se u to uklopiti. I dalje je to bila klasična gimnazija na visokom glasu. Ali uz Božiju pomoć sve je dobro prošlo i ja sam nastavio svoje školovanje.

            Kad su me poslali na studije u Rim, nisam želeo da idem, hteo sam da budem fratar u Bosni, u samostanu. Bilo mi je samo bitno da imam biblioteku jer sam veoma voleo knjige i latinski jezik. Čak sam radove pisao izvorno na latinskom, pa sam tako jedan seminarski rad iz metafizike o ontologiji napisao na latinskom jeziku.

  • I eto, na kraju našeg razgovora, šta biste poručili čitaocima Blagovesti?

Poručio bih im da budu pravi kršćani, ne samona rečima i usnama ‒ nego životom i radom. Da budu kršćani svesni, da se toga ne stide i da u tome daju primer svedočanstva uverljive kršćanske vere, a ne da samo glume veru…

Razgovarala Marija Antonela Kanelić