Razgovor s generalnim vikarom Beogradske nadbiskupije mons. Robertom Pašćikom

Razgovarala: Marija Antonela Kanelić

Mons. Robert Pašćik rođen je u Vrbasu 31. jula 1978. godine, a odrastao je u Kuli. Teologiju je studirao u Mađarskoj, u Segedinu, kao i na Papskom lateranskom univerzitetu u Rimu. Za svećenika Subotičke biskupije zaređen je 28. juna 2009. godine.

U Beogradskoj nadbiskupiji prvi put je bio od 2010. do 2015. godine na službi u Apostolskoj nuncijaturi u Beogradu.

Pored srpskog, mađarskog i ukrajinskog, mons. Pašćik govori hrvatski, italijanski i engleski, a služi se i nemačkim jezikom.

1. Kako biste ukratko predstavili sebe i opisali svoje dosadašnje delovanje kao svećenika?

Mislim da me najtačnije opisuje jedna meni draga slika – umetnički crtež koji sam dobio na dar od zrenjaninskih vernika kada sam kao katedralni župnik odlazio iz Zrenjanina u Suboticu na novu dužnost. Na toj slici prikazan sam kao putujući svećenik s koferom punim alata, iz kojeg viri križ. To nije karikatura. To je, verujem, veran opis mene i istovremeno topao izraz simpatija naroda Božjeg kojem sam neko vreme bio pastir. Sebe stvarno vidim kao putujućeg svećenika, jer za ovih nepunih četrnaest godina svega tri godine proveo sam u svojoj matičnoj Subotičkoj biskupiji, i to u dva navrata. Prvo na samom početku 2009, kao kapelan Župe Svetog Antuna Padovanskog u Bečeju, a drugi put 2021. kao kancelar Subotičke biskupije, što sam ostao sve donedavno. U međuvremenu bio sam u Beogradu lokalni sekretar Apostolske nuncijature, zatim u Pančevu župnik Crkve Sv. Karla Boromejskog s pripadajućim župama i filijalama: u Borči, Opovu, Glogonju, Debeljači i Vojlovici, a potom u Zrenjaninu: katedralni župnik s filijalama u Perlezu i Elemiru te Generalni vikar Zrenjaninske biskupije. Sve to su, svakako, bili nezaboravni trenuci Božje milosti i susreta s toliko dragih ljudi, ali isto tako i vreme napornog rada, kada je pored uobičajenih pastoralnih svećeničkih zadataka Bog od mene često tražio i fizički rad: opravku krova, čišćenje crkve, uklanjanje mrtvih životinja s tavana i zvonika, odnošenje smeća iz podruma i garaža… Gospodin je pred mene još stavljao i izazove kao što je uređivanje stare arhive ili sastavljanje ugovora i raznih projekata, ali tražio je od mene i ljubav prema lepom i harmoniji prilikom sređivanja enterijera crkve i župne kuće, restauracije starih umetničkih slika, prezentacije relikvija ili Praškog Isusa u odeći liturgijskih boja… Nije mi sve to predstavljalo poteškoću jer su me moji dragi roditelji odmalena odgajali u duhu marljivosti.

2. S obzirom na to da niste prvi put u Beogradskoj nadbiskupiji, kako biste opisali svoj povratak ovamo?

Opisao bih ga kao povratak dragim ljudima i sredini gde sam proveo pet nezaboravnih godina svog službovanja. To je povratak jedinstvenom iskustvu prestonice, gde sam opipljivo doživeo da, i pored svih poteškoća, Duh Sveti i dalje vodi Crkvu Kristovu; gde sam upoznao mnoge osobe iz diplomatskih krugova i stekao bratske odnose s osobama iz sestrinske Srpske pravoslavne Crkve.

3. Da li Vas je služba generalnog vikara Beogradske nadbiskupije iznenadila; kako ste je doživeli i koje su Vaše dužnosti sada, koja su Vam zaduženja?

Svakako sam to doživeo kao nešto neočekivano, iznenađenje. Beogradski nadbiskup me je nakon svog imenovanja upitao da li bih mu pomogao na početku njegove nove službe i da li bih prihvatio službu Generalnog vikara Beogradske nadbiskupije. Iako uplašen, u dogovoru sa svojim poglavarom na kraju sam ipak prihvatio nadbiskupov poziv. Vremensko trajanje moje službe u Beogradu svakako će zavisiti od konačne odluke novog subotičkog biskupa koji uskoro treba da bude imenovan.

Zbog dugogodišnje saradnje s mons. Ladislavom Nemetom, poznavanja njegove kreativnosti i obilja ideja, svestan sam da ova nova služba od mene zahteva intenzivan rad i rešavanje mnogih problema. Treba znati da, po crkvenom pravu, generalnom vikaru snagom službe pripada izvršna vlast dijecezanskog biskupa u upravljanju biskupijom, kao i da je dužan da u duhu ordinarijusa njemu pomaže u vršenju službe. Jedan od mojih prvih glavnih zadataka je da s najbližim saradnicima pozitivno utičem na funkcionalnost kancelarije Nadbiskupije.

4. S obzirom na to da obavljate i službu generalnog sekretara Međunarodne biskupske konferencije Sv. Ćirila i Metoda, možete li nam ukratko reći nešto i o toj službi?

Služba generalnog sekretara biskupske konferencije – osim stavljanja sebe na raspolaganje predsedniku biskupske konferencije prilikom rešavanja aktuelnih pitanja važnih za lokalnu Katoličku Crkvu, u odnosima sa vlastima i slično – pre svega podrazumeva povezivanje sa sekretarima drugih biskupskih konferencija Evrope, ali i šire. Ovo poslednje pomaže sekretaru da upozna situaciju u drugim Crkvama, u drugim konferencijama, a onda, naravno na temelju toga i tih iskustava, ima zadatak da ono što je dobro i korisno pokuša da prenese i ovde kod nas.

5. Jednom prilikom pomenuli ste da ste uz pomoć Marijinog dela upoznali snagu Evanđelja, možete li nam reći nešto više o tome?

Delo Marijino – Pokret fokolara upoznao sam u svojoj četrnaestoj godini. Iako se nikad nisam potpuno obavezao za takav stil života, on je nesumnjivo ostavio duboki trag u mojoj duši. Snaga življenog Evanđelja, vrednost svake osobe koju susrećemo, deljenje svakodnevnih iskustava i život u duhu potpunog darovanja sebe – ne može da vas ne privuče. Sećam se jednog događaja kada sam zajedno s grupom mladih članova Pokreta posetio starački dom u svom rodnom mestu, s ciljem da volim Isusa u ljudima koji tamo borave. Iako sam stidljive prirode, iako nisam poznavao nikoga od tih na neki način napuštenih osoba koje sam iskreno želeo da volim kao svoje najrođenije, ta poseta urodila je trajnim plodom. Sámo njihovo slušanje, i radost, i zahvalnost koja im je zračila iz očiju kad sam im podelio kolače koje sam doneo, slomili su u meni sve barijere straha i stidljivosti i ostali za čitav život urezani u mom srcu.

6. Bili ste jedno vreme katedralni župnik u Zrenjaninu, kakva je tamo situacija s vernicima u odnosu na situaciju u Beogradu, gde i sami vidite da nema mnogo vernika?

Živimo u vremenu velikih iskušenja, usuđujem se reći – možda i najvećih od postanka sveta zbog razvoja tehnoloških inovacija i uzajamne povezanosti, tačnije otuđenosti koja postoji među ljudima. Situacija u Zrenjaninu kao i u Beogradu prati te svetske tokove i može da bude zabrinjavajuća. Iako je odziv onih koji se aktivno uključuju u život Crkve mali, oni koji su prisutni – aktivni su svim srcem. Svakako, Gospodin je gospodar svake životne situacije, pa i ove koja nas okružuje. Ako smo spremni da Ga sledimo po svaku cenu, ako smo spremni da Ga svojim životima svedočimo, On i danas može da čini čuda čak i tamo gde je mali broj vernika, jer »gde su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima« (Mt 18, 20).

7. Za kraj, šta biste poručili čitaocima Blagovesti?

Gospodin je blizu, vremena je malo, život brzo prolazi, zato ga dobro iskoristimo, Njemu na slavu, nama na spasenje.