Razgovor vodio Velimir Martinović

Uređivala intervju Marija Antonela Kanelić

            Beogradski nadbiskup i metropolit mons. Stanislav Hočevar pre dve godine je po uobičajenoj praksi obavestio Apostolsku nuncijaturu da će 12. novembra 2020. navršiti 75. godina života, čime stiče kanonski uzrast za penzionisanje. Papa Franja mu je produžio službu za još dve godine, posle čega je njegov zahtev bio prihvaćen i objavljen 5. novembra 2022. godine u Ordinarijatu u Beogradu. Novi beogradski nadbiskup i metropolit postao je mons. dr Ladislav Nemet.

            S nadbiskupom Hočevarom razgovarali smo nakon što je svečanim činom u Katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije u Beogradu pastirski štap predao svom nasledniku.

            1. Oče nadbiskupe, posle 22 godine služenja Beogradskoj nadbiskupiji, koja je po mnogo čemu specifična (nalazi se sred većinski pravoslavnog stanovništva) i, možemo reći, »misijska«, došlo je vreme i za penziju. Sada ste penzionisani nadbiskup i predali ste štap svom nasledniku nadbiskupu mons. Ladislavu Nemetu. Šta možete da mu poručite?

            Ništa drugo nego da svim srcem, svim svojim umom i svom dušom voli svoju lokalnu Crkvu i služi njenom spasenju!

            2. Znamo da ste u svojoj pastirskoj službi bili vrlo dinamični i neprestano aktivni, aktivni u obnovi Nadbiskupije u svakom pogledu. Kakvi su vaši planovi za buduće penzionerske dane? Gde ćete ih provoditi? Čemu ćete se posvetiti? Šta radi penzionisani nadbiskup?

            Za sada o tome vrlo malo mogu da kažem. Kao što sam uvek ponajpre nastojao da osluškujem, tako ću i sada dati prednost Duhu Svetom, biću u dijalogu sa svojom harizmatskom zajednicom i posmatraću znakove vremena. Ali – sve to nije nerad. Još više ću duhom, srcem i pokorom biti predan promovisanju pomirenja i traženju jedinstva svih hrišćana. U tom okviru i tom smislu za mene ne postoje penzionerski dani.

            3. Vaše biskupsko geslo je »Služite Gospodu u veselju«. Možemo reći da je uprkos svim izazovima i poteškoćama Vaše služenje ovoj mesnoj Crkvi bilo upravo takvo. Kada pogledamo današnji svet pun tmurnih događaja i sukoba, šta poručujete, odakle crpsti veselje i radost?

            U životu postoji mnogo više razloga i utemeljenja za radost nego za žalost. Stvorila me je, naime, dobrotvorna Očinska ruka i sa svkolikim poverenjem predala mi životni zadatak. Kao što je Njegov Sin, Isus iz Nazareta, svojim uskrsnućem pobedio zlo, greh i smrt i slavodobitno ušao u večnu slavu, tako i mene sada i ovde vodi tim istim putem. Samo ako hoću. A ja hoću i potpuno Mu verujem. To me ispunjava nesalomivom radošću. Na početku svega je Svetlost i smisao svega je Svetlost. Za nju živimo.

            4. Vaša služba nadbiskupa obeležena je velikim angažovanjem za ekumenski dijalog s Pravoslavnom Crkvom u Republici Srbiji kao i dijalogom s drugim hrišćanskim denominacijama i pripadnicima drugih religija. Možete li da nam ukratko date osvrt na postignuto u tom pogledu od preuzimanja Vaše službe do danas? Gde smo bili tada, a gde smo danas u pogledu dijaloga?

            Vaša pitanja su divna, konkretna, matematički precizna. Ali život se kreće u nemerljivim sferama…

            U odgovoru pre svega želim da budem kratak i jednostavno realističan. Ja nisam baš ništa posebno učinio. Dao sam se samo na raspolaganje Gospodu vremena. To sam, naime, obećao Gospodu i svakog dana ispitivao sam svoju savest: da li svakog stanovnika Srbije bezuslovno volim i poštujem? I gle čuda: jedan student – izrazito ortodoksnog usmerenja – već 2002. godine je na jednom okruglom stolu rekao: »Vi niste jeretik – jer nâs pravoslavne bezuslovno poštujete.« Dakle: ja sam se samo divio Božjoj dobroti koja po meni, siromahu, čini divna dela.

            Ne spasavamo svet svojom akcijom, nego kontemplacijom Božje svetosti. Sada među svima nama osećam najdublju evanđeosku snagu: prijateljstvo; prijateljstvo kakvo je želeo Gospod.

            5. Budući da ste rodom iz Slovenije i pre imenovanja za nadbiskupa bili ste monah salezijanac, obavljali ste vrlo značajne službe u Redu salezijanaca. Koliko Vam je sve to pomoglo u nadbiskupskoj službi?

            Nisu mi najviše pomogla realna različita iskustva, koliko duh Don Boska.

            Don Boskov takozvani »preventivni duh« otvara sva vrata. Zato mi je uvek bilo drago kada bi mi Beograđani – susrećući me na ulicama ‒ govorili: »Čestitam Vam jer se među nama osećate bezbedno!«

            Kada se voli, »bezbednost je stvarno bezbedna«, pa i ako se umire za druge. Svedočenje krvlju garant je demokratije.

            6. Iz Vašeg delovanja vidljivo je da ste se potpuno adaptirali i prihvatili grad Beograd i Republiku Srbiju kao što su i oni Vas bezuslovno prihvatili. Često ste isticali da su katolici uveliko doprineli sveukupnoj stvarnosti grada Beograda i da je bez njih nemoguće zamisliti Beograd ovakvim kakav jeste. Što možete da poručite svim stanovnicima Beograda?

            Beograd, ako hoće da bude Beograd, kao i Srbija, ako hoće da bude Srbija, moraju da sačuvaju identitet »mosta« između Istoka i Zapada, moraju uvek da imaju »otvorenu kapiju« svog srca i traže »susret« u najboljem smislu reči.

            Beograd i Srbija nose u sebi velike kapacitete. Prepoznao sam ih; sada kada živimo u vremenu globalizacije ‒ to je posebno značajno.

            Molim se Gospodu da pogotovo Srpska pravoslavna Crkva ima snage da zajedno s ostalim crkvama i verskim zajednicama unapredi produhovljenje evropskog kontinenta. Ali to je moguće samo u istinskoj sinergiji svih i ako znamo da čitamo znakove vremena. Dobro »čitanje« znakova otvara nove puteve.

            7. Uspešno je proveden Prvi sinod Beogradske nadbiskupije i ostvareni su mnogi zacrtani ciljevi, a jedan od njih je i razvoj Katoličkog medija centra. Budući da imate iskustva i u novinarskom radu, svestrano i požrtvovano ste se trudili da istorija Beogradske nadbiskupije ne ode u zaborav, nego ostane upisana u mnoštvu knjiga koje je Nadbiskupija izdala za vreme Vaše službe, uz neprestano zalaganje za napredak časopisa Blagovest. Šta možete da poručite čitaocima Blagovesti?

            Hvala ti, predragi uredniče Blagovesti, na svom tom nabrajanju… Sve to – i još mnogo više – trebalo je učiniti. Ja sam u svemu bio samo »sluga beskorisni«. Sve mi je nadahnuo On. Voleo bih samo da svojoj preljubaznoj braći sveštenicima kažem: Uzmite sebi dovoljno vremena za jutarnju kontemplativnu molitvu: Božja je, naime, Reč duh i život.

            Da – autentično komuniciranje uvek mi je bila najdublja želja. Kao student teologije osećao sam želju da studiram i novinarstvo. Moji poglavari su se verovatno uplašili da bi me to odvelo drugim putem. Kao što mi ni tadašnja komunistička vlast nije dozvolila da idem u Rim da studiram teologiju. Ali što više me je život ograničavao, tim više sam otkrivao Tajnu Boga.

            Njegovom snagom događalo se sve što je bilo učinjeno. Iskreno Ga molim za oproštenje što nisam bio još prikladnije oruđe u Njegovim rukama.

            Iz svog iskustva mogu da potvrdim da je čitanje i posmatranje Božje i ljudske mudrosti jedini put za napredovanje. Svi mi moramo redovno da ispovedamo greh nespoznavanja; grehe nepažnje i neposlušnosti Reči…