U jesen 2015. godine naša Beogradska nadbiskupija ozbiljno i odlučno krenula je putem prvog Dijecezanskog sinoda. Tim poduhvatom pratili smo ove ciljeve: da naša mesna Crkva stekne i učvrsti svest o samoj sebi u posebnim uslovima države Srbije u kojoj se nalazi i deluje; da sinodsko događanje probudi kod vernika svest o pripadnosti mesnoj Crkvi Beogradske nadbiskupije i da ih animira na preuzimanje odgovornosti u zajednicama Nadbiskupije; i, na kraju ali nikako nebitan cilj, jeste da Sinod postane pokretač dijaloga sa Srpskom pravoslavnom Crkvom.

            Crkva Beogradske nadbiskupije nalazi se u poziciji manjinske Crkve jer se većina stanovnika u Srbiji izjašnjava da su pravoslavni vernici, članovi Srpske pravoslavne Crkve (SPC). SPC je u srpskom društvu odigrala važnu ulogu u očuvanju nacionalnog identiteta tokom burne istorije.

            Ekumenizam kao prekretnica u prošlosti ili dar u budućnosti

            Odnosi sa SPC-om bili su opterećeni političkim i nacionalnim sukobima iz prošlosti koji su pratili raspad Jugoslavije i nastanak novih država u regionu i u kojima je često dolazilo do identifikacije nacionalnog i verskog pitanja. Katolička Crkva danas se trudi da u duhu ekumenizma nadiđe ovo opterećujeće nasleđe prošlosti i uspostavi dijalog sa SPC-om kao sestrinskom Crkvom s kojom deli mnogo toga zajedničkog ‒ u dogmatskom, liturgijskom i moralnom smislu. Put prema dijalogu vodio je preko prijateljskih susreta u kojima smo iskusili važne momente zajedništva, razmene mišljenja i iskustava crkvenosti i zajedno pravili nacrte saradnje. Već je postalo uobičajno da biskupi iz inostranstva koji posećuju našu mesnu Crkvu pohode i pastire Pravoslavne Crkve u duhu bratstva, zajedništva i izgradnje mostova. Ove posete tako dobijaju ekumenski karakter s ciljem unapređivanja dijaloga s Pravoslavnom Crkvom.

            Ekumenski pohod kardinala Kurta Koha

            U ove naše sinodske namere i planove savršeno se uklapa i poseta kardinala Kurta Koha, prefekta Dikasterijuma za unapređivanje jedinstva hrišćana sa sedištem u Rimu; kolokvijalno rečeno ‒ on je glavni ekumenista u Katoličkoj Crkvi, naravno ‒ posle pape. Beogradska nadbiskupija odigrala je ulogu domaćina i organizatora ovog ekumenskog pohoda kardinala i tako je opet potvrdila da vrši misiju mosta koji povezuje i promoviše jedinstvo između Istoka i Zapada na tako podeljenom Balkanu.

            Pripreme za Biskupski sinod

            Treba tu pomenuti još jednu važnu podudarnost i po ekumenizam povoljnu konstelaciju faktora: na nivou univerzalne Crkve nalazimo se u fazi konsultacija i priprema za Biskupski sinod/sabor koji će se održati u jesen iduće godine u Rimu. Tema Sinoda o kojoj smo razmišljali i na stranicama ovog časopisa je zajedništvo, dijalog u Crkvi, suodgovornost, sudelovanje i poslanje koje se odnosi na svakog vernika. Želja pape Franje je da sinodski proces unutar naše Crkve preporodi odnose pripadnika različitih hrišćanskih zajednica, dakle, da doprinese napredovanju na putevima ekumenizma. Ovi sinodski ciljevi na polju ekumenizma tako su u kontekstu ovog pohoda kardinala Koha Srbiji dobili vrlo konkretan oblik u susretima, razgovorima i molitvi kardinala Koha s pastirima Srpske pravoslavne Crkve – s patrijarhom Njegovom svetošću Porfirijem i preosveštenim episkopima Svetog sinoda.

            Značenje ekumenizma kroz istoriju i danas

            Ekumenizam nije samo neki nadstandardni dodatak crkvenom životu, nego je put na kojem svaka hrišćanska zajednica, otvarajući se drugome i slušajući ga, sama sazreva, razvija se i napreduje u veri i ljubavi. U tom smislu ova ekumenska poseta kardinala Koha imala je veliki značaj i za našu mesnu Crkvu Beogradske nadbiskupije. Kardinal Koh nam je skrenuo pažnju na znakove vremena koji, ako su tumačeni u svetlu vere, mogu da postanu kairos – povoljno vreme za ozbiljne ekumenske poduhvate: radi se o godišnjici prvog sabora opšte Crkve u Nikeji – 2025. godine obeležavamo 1700. godišnjicu tog sabora.

            Ekumenski pokret nije neki široki i prostrani carski put koji vodi direktno u srećnu budućnost. Pored glavnog, on poznaje i sporedne puteve, obilaznice i ćorsokake. Naravno, pomenuti put doživljava takođe i posebno povoljna vremena. Ekumenski trenutak za pamćenje svakako će biti 2025. godina, kada će čitavo hrišćanstvo proslaviti 1700. godišnjicu prvog Vaseljenskog sabora u istoriji Crkve, održanog 325. godine u Nikeji. Ovaj važan događaj predstavlja značajne ekumenske perspektive, što se može uočiti već iz činjenice da su i Komisija »Vera i poredak« Ekumenskog saveta Crkava i vaseljenski patrijarh Vartolomej I intenzivno uključeni u pripreme za ovu godišnjicu. (Iz predavanja kardinala Kurta Koha »Ekumenske perspektive Nikejskog sabora«)

            Obeležavanje jubileja Nikejskog sabora

            Obeležavanje tog sabora je važan ekumenski događaj. I nije posredi nikakva slučajnost jer je teološka baština Nikejskog sabora kamen temeljac verovanja svih hrišćana koji pripadaju različitim denominacijama. Nikejski sabor je, odgovarajući na Arijevu jeres, potvrdio i razjasnio tajnu osobe Isusa Krista – On nije samo najsavršeniji od sinova ljudskih, On je Božji Sin, Svetlo od Svetla, pravi Bog od pravoga Boga, istobitan s Ocem, po Njemu je sve stvoreno, On je radi nas ljudi i radi našega spasenja postao čovekom.

            Da bi rešili arijevsku kontroverzu, saborski oci odbacili su model strogo filozofskog monoteizma koji je propagirao Arije, potvrđujući verovanje da je Isus Hrist, kao Sin Božji, »jednosuštan Ocu«. Ovo ispovedanje postalo je temelj zajedničke hrišćanske vere na Nikejskom saboru održanom u vreme kada hrišćanstvo još nije bilo razdvojeno brojnim raskolima koji će kasnije nastupiti. Ne treba potcenjivati ekumensku važnost ovog veroispovedanja, jer njega ne dele samo istočne Crkve, pravoslavne Crkve i Katolička Crkva, nego je ono zajedničko i crkvenim zajednicama rođenim iz reformacije. Kako je istakao protestantski teolog Volfhart Panenberg, nikejsko-carigradsko simbol je na poseban način vezan »za tvrdnju o validnosti univerzalne Crkve, jer ga je rana Crkva prihvatila kao obavezujući za sve hrišćane«. Stoga predstavlja najčvršću ekumensku vezu hrišćanske vere. Prema tome, poželjno je da 1700-godišnjicu Nikejskog sabora zajedno proslavljaju sve hrišćanske Crkve i crkvene zajednice i da se njeno hristološko ispovedanje reafirmiše u ekumenskom opštenju.

            Zajedničko obeležavanje jubileja Nikejskog sabora nije samo neki nostalgičan pogled u daleku prošlost, ovde se radi o krajnje aktuelnom pitanju, jer mi hrišćani danas se suočavamo s redukovanim, jednodimenzionalnim pristupom osobi Isusa Hrista. Hrist se prihvata kao mistik, asketa koji je imao posebno iskustvo s nadzemaljskom stvarnošću; naglašava se Njegov humanizam s kojim je stao na stranu odbačenih i siromašnih birajući put nenasilja; primećuje se Njegovo buntovništvo kada se suprostavlja licemerstvu i zloupotrebama religije, ali pritom se lako prenebregava ono što stoji kao preduslov iza Njegove askeze, mistike i bratske ljubavi – Božje sinovstvo, Njegovo ljudsko postojanje prevod je večnog dijaloga Oca sa Sinom i Sina sa Ocem u Presvetom Trojstvu na ljudski razumljiv jezik molitve, siromaštva i poslušnosti Bogu Isusa iz Nazareta.

            Ove arijevske tendencije manifestuju se pre svega u činjenici da su različiti ljudi, čak i među hrišćanima, osetljivi na sve aspekte čovečanske prirode Isusa iz Nazareta i da imaju poteškoća da u potpunosti prihvate hristološku veru Crkve, jer vide kao problematično verovanje po kojem je Isus jedinorodni Sin Božji, prisutan među nama kao Vaskrsli. Ni u Crkvi danas često više ne može da se vidi lice Sina Božjeg u čoveku Isusu, u kojem se prepoznaje samo ljudsko biće, doduše izuzetno i posebno dobro. U ovoj situaciji u kojoj i u današnjem hrišćanstvu moramo da uočimo arijanizovanje vere u Hrista, a s njom i uznemiravajuću ispražnjenost smisla hrišćanske vere u Isusa kao Hrista u kojem je sam Bog postao čovek, hitno je da se obnovi hristološko ispovedanje, kako je energično naglasio kardinal Jozef Racinger: neka hristologija ima hrabrosti da »vidi Hrista u svoj Njegovoj veličini, kako Ga četiri jevanđelja zajedno pokazuju u svom dinamičnom jedinstvu«. Stoga se moramo nadati da će 1700. godišnjica Nikejskog sabora biti shvaćena kao pogodna prilika da se ponovo potvrdi njeno hristološko ispovedanje u ekumenskom zajedništvu.

            Zajedništvo u proslavi jubileja

            Zajednička proslava jubileja Nikejskog sabora koji sve hrišćane povezuje u ispovedanju vere u Isusa Hrista Sina Božjega koji je postao čovek jeste podsticaj za traženje zajedničkog datuma proslave »najhristološkijeg« praznika svih praznika ‒ Uskrsa. Ovaj poduhvat traženja je značajan korak napred na putu ekumenizma prema drevnom pravilu lex orandi – lex credendi: vera koju ispovedamo očituje se u liturgiji.

            Pored hristološkog ispovedanja, Nikejski sabor se bavio disciplinskim i kanonskim pitanjima koja, predstavljena u dvadeset kanona, nude dobar pregled pastoralnih problema i briga Crkve na početku IV veka. Najvažnije i ujedno najaktuelnije pastoralno pitanje je pitanje datuma Uskrsa, što pokazuje da je taj datum bio kontroverzan već u ranoj Crkvi i da su stoga postojali različiti datumi. U toj teškoj situaciji zasluga Prvog vaseljenskog sabora u Nikeji je što je pronašao jedinstveno pravilo po kojem: »Sva braća i sestre Istoka koji su do danas slavili Pashu s Jevrejima, odsad će proslavljati Uskrs u dogovoru s Rimljanima, s vama i sa svima nama koji smo ga slavili s vama od najstarijih vremena. Spremnost da se pronađe zajednički datum za Uskrs, pod uslovom da se sve hrišćanske Crkve slože, postoji i danas. Papa Franja se u tom smislu oglašavao raznim izjavama. Istu spremnost potvrdili su i lideri drugih hrišćanskih Crkava, uključujući koptskog pravoslavnog patrijarha papu Tavadrosa II. 1700. godišnjica Nikejskog sabora, koja se dešava 2025. godine, predstavlja posebnu priliku da se pozabavimo ovom temom, tim pre što će 2025. godine Crkve na Istoku i na Zapadu moći ponovo zajedno da slave Uskrs istog dana, 20. aprila. Stoga je razumljivo što se probudila želja da se ova velika godišnjica shvati kao prilika za intenziviranje napora za zajedničko hrišćansko slavljenje Uskrsa. Godišnjica Nikejskog sabora, koji je formulisao hristološko ispovedanje zajedničko za sve hrišćane, podstiče nas da ponovo razmislimo i o njegovoj odluci o datumu proslavljanja Uskrsa i da je preispitamo u današnjim uslovima.

            Jubilej Nikejskog sabora kao podrška na ekumenskom putu dijaloga

            Obeležavanje Nikejskog sabora može da doprinese napretku na ekumenskom putu. Već smo konstatovali da zaključci Nikejskog sabora o identitetu Isusa Hrista kao Božjeg Sina koji je postao čovek predstavljaju platformu na kojoj mogu da se susretnu svi hrišćani. Sabor još potcrtava jedan važan zajednički imenitelj svih hrišćanskih Crkava – sinodalnost/sabornost.

            Pošto je na Nikejskom saboru rešen arijevski spor oko hristološkog ispovedanja i definisano pastoralno-disciplinsko pitanje datuma Uskrsa, Sabor je predstavio i način na koji se raspravlja i odlučuje o spornim pitanjima vere i discipline u Crkvi na sinodski način. Dakle, Sabor ima veliki ekumenski značaj, posebno kada se ima u vidu da su se tu sabrale sluge Božje prvojerarsi i predstavnici »iz Crkava cele Evrope, Afrike i Azije«, kako je izvestio hrišćanski pisac Jevsevije Kesarijski, koji je bio jedan od saborskih otaca koji su u Nikejskom saboru videli novu »Pedesetnicu«. Stoga je moguće u Nikejskom saboru na nivou vaseljenske Crkve prepoznati početak sinodskog modela odlučivanja u Crkvi. 1700. godišnjica Nikejskog sabora tako mora da se shvati i kao poziv i podsticaj da se izvuče važna pouka iz istorije i da se današnja saborna misao produbi u ekumenskom zajedništvu, usidrivši je u život Crkve. Zapravo, čak i ekumenizam napreduje na putu ponovnog uspostavljanja jedinstva Crkve samo ako se provodi zajednički, dakle, saborno. Komisija za veru i poredak Ekumenskog saveta Crkava objavila je pre nekoliko godina studiju »Crkva ka zajedničkoj viziji«, koja ima za cilj multilateralnu i ekumensku viziju prirode, svrhe i misije Crkve. Ovaj dokument sadrži sledeću ekumenski zajedničku ekleziološku tvrdnju: »Cela Crkva je sinodalna/saborna na svim nivoima crkvenog života – lokalnom, pomesnom i vaseljenskom – pod rukovodstvom Duha Svetoga. Tajna trojičnog života Božjeg ogleda se u sinodskom ili sabornom karakteru Crkve, a strukture Crkve omogućavaju ovom karakteru da ostvari život (crkvene) zajednice kao ikonu zajedništva (Svete Trojice).« Ovu tačku gledišta deli i Međunarodna bogoslovska komisija u svom programskom dokumentu »Sinodalnost u životu i misiji Crkve«, u kojem se s radošću konstatuje da je ekumenski dijalog napredovao do te mere da u sinodalnosti prepoznaje »razotkrivajuću dimenziju prirode Crkve«, približavajući se »poimanju Crkve kao koinonia (zajednice)«, »koja se odvija u svakoj pomesnoj Crkvi i u odnosu na druge Crkve, kroz specifične strukture i sinodske procese«.

            Sinodalnost u Crkvi kao put ka jedinstvu

            Da, sinodalnost u Crkvi podrazumeva zajednicu u kojoj vlada duh zajedništva, zajedništva koje pretpostavlja kulturu dijaloga, susreta, razmene dobara, slušanja i učenja jednih od drugih. Zajedništvo, suodgovornost, sudelovanje – to su ciljevi kojima stremi Biskupski sinod koji je proglasio papa Franja. Duh sinodalnosti kao poziv na dijalog i saradnju unutar naših crkvenih zajednica sadrži u sebi snažan ekumenski potencijal. Crkvena zajednica čiji su članovi prožeti mentalitetom sinodalnosti otvara svoje oči i uši da poučljivog srca i razuma osluškuje onog drugog koji se razlikuje, da ulazi u dijalog s njim; da je spremna da uči od njega i ponudi nešto svoje da ga obogati.

            Živeti ekumenski zajedno ne podrazumeva samo razmenu ideja i teorija, nego, još dublje, razmenu darova. To je mnogo više od jednostavne teorijske vežbe: služi dubljem upoznavanju različitih hrišćanskih zajednica s njihovim tradicijama i njihovom boljem razumevanju. Nijedna hrišćanska zajednica nije toliko siromašna da ne može da dâ svoj nezamenjivi doprinos širem hrišćanskom zajedništvu. I nijedna hrišćanska zajednica nije toliko bogata da ne treba da je obogaćuju drugi, i to zbog uverenja da ono što je Duh Sveti učinio u drugim hrišćanskim zajednicama ‒ treba prihvatiti »kao dar i za nas«. (Iz propovedi kardinala Kurta Koha u katedralnoj Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije 27. 10. 2022)