U svakom istorijskom periodu čovečanstvo je obeležavao poseban odnos s prirodom. Današnje društvo karakteriše osećaj posedovanja, gospodarenja prirodom, njenog naučnog istraživanja, pokoravanja tehnologijom. Istovremeno sve više živimo u veštačkom ambijentu, gubeći tako temeljni smisao svog identiteta. Otkako je narušen odnos između prirode i čoveka, živimo u takozvanoj »ambijentalnoj krizi«, što podrazumeva neodrživost stanja, društvenu nepravdu, opšte pogoršanje kvaliteta života…

Osoba je, međutim, integralni deo prirode: među nama, životinjama, biljkama i neživim predmetima postoji kompleksna mreža odnosa. Štaviše, osoba proizlazi iz odnosa svojih komponenti (atomi, molekuli, ćelije, organi, bakterije, virusi…), a istovremno ih nadilazi.

U tom smislu pre svega sport praktikovan na otvorenom može da pomogne našem skladnom uključivanju u svemir – kada smo u kontaktu sa suncem, vetrom, tlom, biljkama, životinjama… Ali korisna je i teretana jer nam omogućava da upoznamo kako se ponaša naše telo.

Prilikom socijalnih istraživanja ankete pokazuju da je u porastu broj osoba koje sve više provode dan pred kompjuterom ili televizorom, dok se smanjuje postotak onih koji praktikuju fizičku aktivnost na otvorenom. Kada svet posmatramo prvenstveno sa stanovišta »biofilije« (ljubavi prema biljkama i životinjama – životu uopšte), onda tu ne može ostati previše prostora za zabrinjavajuću »videofiliju« (strast prema onome što se prati preko ekrana: film, video-igre, internet…), koja ima negativne posledice po fizičko ili psihičko zdravlje, i to pre svega kod dece (dečija gojaznost, problem socijalizacije, teškoće s koncentracijom…).

Ako, međutim, praktikujemo trčanje, celo telo je u kontaktu sa svim elementima koji ga okružuju: bilo kada nam sunce nežno miluje kožu, bilo da nam na glavu pada grad. Ali nije isto ako za vreme trčanja slušamo muziku preko MP3 čitača, ili svojim ušima omogućavamo da slobodno prate istančanu simfoniju ptica i celokupnog sveta okolne prirode.

Baviti se sportom kontemplirajući lepotu prirode predstavlja tek prvi korak: treba da pređemo s poštovanja na ljubav prema prirodi, da krenemo sa estetskog nivoa ka etičkom.

Kada trčim u parku često pokušavam da odmaram svoj razum, da ne razmišljam o problemima, ni o čemu. Treba što češće da nalazimo mesta za mir i tišinu, kako bismo bili spremniji da se sretnemo s drugima.

Ako se bavimo alpinizmom, neosvojeni vrhovi često nas asociraju na odnos s nečim što nas nadilazi, nekim ko je iznad nas. Mojsije je primio deset Božjih zapovesti na gori Sinaj. Isus je izgovorio blaženstva na Gori. Većina alpinista, iako često nemaju jasno religijsko usmerenje, potvrđuju da osećaju prisutnost apsolutnog u visinama. Ali taj osećaj nije dostupan samo alpinistima, slične emocije doživljavamo pred drugim prirodnim predelima. Prirodni ambijent, pomažući nam da uronimo u odnos s kosmosom, sa sobom i drugima, otvara nas za susret s apsolutnim

Robert Zajcc