Termin sujeveran ima značenje verovanja u nešto što se ne može objasniti razumom ili verovanja u nešto što se ne može kontrolisati ili doslovno  može značiti da je nešto prazno od vere. Najčešće značenje koje se terminu sujeverja  pridaje jeste ono prvo kao verovanje u nešto što se ne može objasniti, pa se sujeveran opisuje i kao nerazuman, iracionalan. Prigovor sveta hrišćanstvu je često u obliku prvog značenja, kako je hrišćanstvo verovanje u ono što se razumom ne može objasniti, kao što su recimo Bog, anđeo, đavo, uskrsnuće, raj, pakao…iako se hrišćanstvo u dobroj meri oslanja i na razum da objasni ono u šta veruje.

Celo jedno područje koje u filozofiji zahvata discipline koje se zovu teodiceja, prirodna teologija, metafizička teologija, antropologija, na ovaj ili onaj način, koristi hrišćanstvo kako bi svoja uverenja razumom utemeljilo. O tom poduhvatu i potrebi najviše govori enciklika Fides et Ratio svetog Jovana Pavla Drugog. Hrišćanstvo je uvek imalo potrebu da upotrebi i koristi razum da na koliko je to moguće racionalan način izloži svoja verovanja. Ono što se ne može objasniti razumom, jer ga nadilazi, naziva se obično misterijom vere. Tih misterija vere ima nekoliko, kao što su recimo misterija Presvetog Trojstva, koji spadaju u domen teologije i teološke discipline koja se naziva dogmatskom teologijom. Hrišćanstvo je izgradilo čitav jedan filozofsko – teološki sistem da bi čoveku što razumno, što verski približilo misteriju vere, ne želeći čoveka da pretvori u razumnog slepca ili radikalnog fideistu. Na kraju, i kada je reč o čudesima, Katolička crkva tu ima jasna pravila igre i to se zna kada se radi o proglašenju osoba blaženim i svetim. Čak i tu hrišćanstvo zahteva od razuma da sudeluje i kaže svoj sud i svoje mišljenje.

Dakle, prigovor hrišćanstvu kao ,,sujevernom” u prvom smislu značenja tog termina ne stoji, jer hrišćanstvo nema teološko – fiozofski sistem,  koji recimo, podržava verovanja u astrološke položaje zvezda, horoskope, srećne ili nesrećne brojeve, raspored nameštaja po stanu, srećna ili nesrećna ogledala, staklene posude.

Hrišćanstvo u svom sadržaju nema ni discipline ni predmete koji bi se bavili ovim pitanjima, jer su s gledišta hrišćanstva u pitanju ,,sujeverja” koja nemaju mnogo veze sa ljudskim razumom.

Više je obrnuto, jer poplava televizijskih ,,proroka i vidovnjaka“, ,,iscelitelja“ pomoću ,,tajnih i mističnih“ elemenata poput vode, vatre, zemlje, vazduha i kamenja, pokazuje da je svet koji sujeverje prigovara hrišćanstvu daleko sujeverniji od samog hrišćanstva. Dok hrišćanstvo nema ni discipline ni predmete o tome kako i na koj način broj 13 uklopiti u vlastiti  hrišćanski život, dotle postoji ogroman broj ,,knjiga“ i ,,stručnjaka“ koji su oko broja 13 razvili ceo jedan paralelni religiozni sistem verovanja u srećnost ili nesrećnost broja 13 do te mere da u nekim avio – kompanijama ne postoji sedište sa brojem 13.

O ovom fenomenu ,,sujeverja“ sveta govori italijanski filozof  i pisac Umberto  Eko u svojoj knjizi (zbirka njegovih kratkih osvrta na različita politička  i religiozna pitanja) Pape, Satan alepe. Cronace di unasocietaliquida u jednom kratkom tekstu naslova  Kako se obogatiti na tuđoj nesreći. U tom kratkom tekstu Eko napominje kako u Italiji postoji kancelarija koja se bavi raskrinkavanjem takvih pojava. Ono što je Eku bilo bitno da naglasi jeste to da koliko god ta kancelarija ima posla, sujeverje je rašireno do mere zabrinutosti. Pitanje na koje Eko ne daje odgovor, s obzirom da je reč o vrlo kratkom, ali zanimljivom tekstu, jeste zašto se hrišćanstvo naziva sujevernim dok se hrišćanstvu zabranjuje da brani ljudski razum od rasprostranjenog sujeverja astrologije, vidovnjaštva, proricanja budućnosti i sličnih pojava? Eko zaključuje svoj tekst pitanjem:,,…koga prozvati da se sujeverjem zaglupljuju ljudi? Publika je publika”, osvrćući se na jednu televizijsku proročicu čiju emisiju, prema njegovom mišljenju, prati i do nekoliko miliona ljudi.

Ekov kratak  tekst je više podsetnik da danas u krizi nije hrišćanski razum. Reč je o razumu koji pokušava filozofsko – teološki dokučiti koliko je moguće ono u šta veruje. U krizi je običan svakodnevni razum koji se slobodno odriče napora da se potrudi da razume svet i samog sebe, pa radije pribegava ,,instant racionalnosti” u formi ,,tajnih uvida” u samog sebe i stvarnost pod palicom onih kojima je neko ,,drevno biće” otkrilo sve tajne sveta i čoveka, dok su recimo bili u poseti nekoj od egipatskih piramida ili nekom drugom egzotičnom mestu. Njihova imena su takođe ,,božanskog” porekla, poput ,,Kleopatra” i slično. Bilo bi tragično da nije istinito kako su nedavno jednu takvu ,,proročicu” opljačkali i ukrali joj ogromnu svotu novca.

Verovatno je toliko ,,vidovita” da ni ona sama nije mogla ,,videti” gde je sklonila novac.

Koliko god je dobro za hrišćanstvo da brani razum, nije dobro i nije dobar znak ako hrišćanstvo ostaje jedini branilac razuma i ako je razum postao nesposoban sam sebe da zaštiti od ,,sujeverja” sveta u njegovim različitim oblicima i od njegovih različitih ,,proroka”. Samim tim, ,,sujeverje” možemo opisati kao lenjost ljudskog razuma da samostalno pokuša da razume ono što ga zanima i ono što mu se želi objasniti. Zato se hrišćanstvu ne može prigovoriti da je lenjo kada je razum u pitanju, ali svetu može i treba mu se prigovoriti.

Pojava rasprostranjenog sujeverja i kod nas nije samo stvar narodne psihologije i narodne epistemologije koja pribegava iracionalnosti kada nešto ne može objasniti, nego je i stvar lenjog ljudskog razuma koji se oslanja na hrišćanstvo, ali i od hrišćanstva beži u ,,sujeverje” jer su mu ,,dosadni i naporni” zahtevi koje hrišćanstvo stavlja pred njegov razum. I zato mu se čini razumnije posetiti ,,vrača” koji je na glasu, koji, ,,brzo i efikasno” uklanja ,,strave, strahove, uroke, grehe porodičnog stabla”  za ,,razumnu” svotu novca, jer razum zahteva napor da se shvati gde je čovek pogrešio i šta ga je dovelo u stanje u kome se nalazi i pogotovu da se pred Bogom preispita o vlastitoj krivici.

Nazvati hrišćanstvo ,,sujevernim” u prvom značenju tog termina potpuno je neopravdano i zločesto, ali nazvati donekle deo sveta, deo ljudi, pa i hrišćane  kako su sujeverni u prvom značenju tog termina, jer im je lenj razum, ima smisla. Ko ne veruje neka tu i tamo proveri ako ima vremena, i sam se uveri, bilo na televiziji, bilo u novinama.

Izvor: Vjera i djela