Evropa u vreme života Svete Katarine Sijenske (1347-1380) bila je obeležena nasiljem i nesigurnom budućnošću, u čemu vidimo sličnosti sa današnjicom. Papstvo je prebeglo u Avinjon, gde je ostalo u periodu 1309-1378, što je podelilo Crkvu, države, gradove i verske redove. U to vreme harala je bubonska kuga, poznata kao Crna smrt, to je bio period opadanja snaga Crkve i traganja za smislom, usled krize verskog života. Katarina Sijenska, odbijajući da se prepusti ovoj patnji i podeli, zaronila je, prema rečima pape Svetog Jovana Pavla II „u srž crkvenih i društvenih pitanja svoga vremena“. U svojim obraćanjima političkim i verskim vođama, bilo uživo ili putem pisama, jasno ih je suočavala sa njihovim manama i hrišćanskim dužnostima, čak je papi savetovala da mora biti hrabar i vratiti se u Rim. Obilazila je zatvore, brinula za siromašne i bolesne, donoseći svima Božiju ljubav i milosrđe, a iznad svega se borila za mir, smatrajući da se dobro ne postiže mačem, ratom, nasiljem, već kroz mir i stalnu poniznu molitvu. (Timothy Radcliffe, St Catherine of Siena (1347-80): patroness of Europe, Preface in: Giuliana Cavallini, Catharine of Siena, London, New York: Continuum, 2005,  IX)

Katarina se rodila uoči izbijanja Crne smrti, rođena sa sestrom biliznakinjom kao dvadeset treće i dvadeset četvrto dete Lape i Đakoma de Beninkaze, otac je bio iz porodice trgovaca i notara. Njena bliznakinja je brzo preminula, a Katarina živela 33 godine, odrastajući u gradu koji je bio razoren kugom i okružen podeljenim političarima, uspevši da se izgradi kao aktivni reformator vere, poznat širom Apeninskog poluostrva i na papskom dvoru u Avinjonu. Pomogala je bolesnima i nesrećnima, vodila se asketizmom i poniznošću, blisko povezanim sa osudom onoga što je smatrala grešnim, bez obzira ko je greh počinio. Na taj način stekla je autoritet i kao prorok i kao mirotvorac u vreme kada su žene retko imale ključnu ulogu u javnom životu. (Carolyn Muessig, Introduction, in: A Companion to Catherine of Siena, edited by Carolyn Muessig, George Ferzoco and Beverly Mayne Kienzle, Brill: Leiden, 2012, 1)

Dobar deo onoga što znamo o Katarininom životu dolazi iz biografskih izvora, pre svega iz dela blaženog Ramona iz Kapue Legenda maior. (Savremeni prevod i izdanje na engleskom Raymond of Capua, The Life of St. Catherine of Siena: the Classic on her Life and Accomplishments as Recorded by Her Spiritual Director, TAN Books, 2009) Prema ovom delu, kada je imala šest godina Katarina je videla viziju Hrista na prestolu, koji joj je, okružen Svetima Petrom i Pavlom, dao večni blagoslov. U sedmoj godini zavetovala se Hristu na večitu čednost. U ranoj mladosti roditelji su pokušali da je upute prema braku i deci, te su je poverili na brigu njenoj starijoj udatoj sestri Bonaventuri, u čijem je društvu uživala. Bonaventurina prerana smrt 1362. godine je Katarinu do srži potresla, te je u potpunosti prigrlila strog asketski život. Katarina se povezala sa sijenskim mantelatama, pokajničkim sestrama Svetog Dominika, verskim pokretom poznatim po pokajničkim praksama i posvećenošću dobrim delima. Porodica se nije slagala sa putem koji je Katarina odabrala, ali su je na kraju ostavili u miru njene sobe da se moli i meditira. Katarinin otac umro je 1368, u vreme kada je Katarina mistički venčana za Hrista. Prema Ramonu iz Kapue, ovim mističkim venčanjem počinje Katarinin izlazak na javnu scenu. Katarina je videla prsten koji je Gospod stavio na njen prst, mada je bio nevidljiv za sve druge ljude, učinivši je svojom “nevestom”.  (Raymond of Capua, The Life of St. Catherine of Siena,ChaptersOnetoTen,https://books.google.rs/books?id=3zAqCgAAQBAJ&printsec=frontcover&dq=catherine+of+siena&hl=sr&sa=X&redir_esc=y#v=onepage&q=catherine%20of%20siena&f=false, pristupljeno 09.02.2022; Carolyn Muessig, Introduction, 2-4; Istorija privatnog života 2, priredili Filip Arijes i Žorž Dibi, uredio Žorž Dibi, prevela sa francuskog Ljiljana Marković, Beograd: Clio, 2001, 201)

Katarinin kasniji život može se podeliti u nekoliko perioda: od 1368. do leta 1374, zatim, od ovog datuma do novembra 1378, a poslednji period predstavlja godinu i po dana pred njenu smrt 1380. godine. Prvi period je uglavnom provela u Sijeni, gde se oko nje sakupilo jezgro njenih prijatelja i učenika, muškaraca i žena, sveštenika i redovnika/ca, među kojima su dominirali dominikanci, i laika. Većinom su bili stariji od nje, ali, u određenom smislu, njeni učenici, koji su je zvali “majkom”. Obrazovanje ove “porodice” vodilo je početku velike serije Katarininih pisama, koja je, iako je već umela da čita a kasnije i naučila da piše, diktirala sekretarima odabranim iz njene “porodice”. Njihova prvobitna namena bila je da daju duhovna uputstva i ohrabrenja, da bi počela da se tiču svih javnih poslova. Njena ličnost i uticaj stvorili su opoziciju i sukobe, pošto je bila sveta koja se neustrašivo mešala u svetovne stvari, sa autoritetom osobe potpuno posvećene Hristu, a u isto vreme bila je mlada žena bez društvenog položaja. Od brojnih optužbi spasla je njena pripadnost dominikancima.  Pozvana je u Firencu da se predstavi pred generalnom skupštinom reda, koja je tamo održana maja i juna 1374. godine. Zadovoljila je stroge sudije i njen rad je dobio dominikansku zaštitu. Predvodnik Katarine i njenih sledbenika postao je već spomenuti blaženi Ramon iz Kapue (1330-1399), koji je bio blisko povezan sa njenim radom i bio pisac njene biografije. (K. Foster, Catherine of Siena, St., in: New Catholic Encyclopedia, Second Edition, Vol. 3, Can-Col, Washington: Thomson & Gale,2003, 272-273)

U toku sledeće četiri godine Katarina je imala veliki uticaj na crkvenu politiku, naročito po pitanju pokretanja krstaškog rata protiv Turaka i rata između Firence i njenih italijanskih saveznika protiv Papstva (1376-1378), mada njena politička dostignuća ne treba precenjivati. Nije imala interesovanja za svetovnu politiku kao takvu i često se pokazala naivnom, mešajući se u nju. Ostavila je utisak na pape Grgura XI i Urbana VI. Grgura XI je upoznala u Avinjonu 1376, gde je, na zahtev Firentinaca, pokušala da ih pomiri sa papom. Iako je napor bio uzaludan, doprinela je Grgurovoj odluci da vrati Kuriju u Rim iste godine. Istrajavala je u naporima za krstaški rat, te ju je ovaj projekat doveo u Pizu 1375. godine. U ovom gradu je u crkvi primila stigme, mada su rane samo njoj bile vidljive. Do 1377. Katarina se vratila u Sijenu, Grgur XI je umro marta 1378, a nasledio ga je Urban VI i Velika shizma (1378-1417) je počela u jesen te godine. Do smrti se Katarina molila za jedinstvo Crkve, a njena agonija zbog stanja Crkve 1380. godine dovela ju je do napada, koji je nagovestio smrt. Umrla je okružena svojom “decom” i sahranjena u Bazilici Svete Marije nad Minervom u Rimu. Njena glava čuva se u Bazilici Svetog Dominika u Sijeni. (K. Foster, Catherine of Siena, St., 273)

Sveta Katarina Sijenska je jedna od velikih ličnosti srednjeg veka, žena skromnog porekla, koja nije imala prednost formalnog obrazovanja, proglašena je svetom od strane Katoličke crkve 1461. godine i crkvenom učiteljicom (doctor ecclesiae) 1970. Savremenici su bili zapanjeni njenim strogim asketizmom i zavetom da vrati Papstvo iz Avinjona u Rim, te ubedi njegovo vođstvo o potrebi reforme Crkve i njenih verskih redova. Posle njene smrti, Katarinini učenici su sakupili njena pisma, njih 383, na italijanskom, koja su pisana najrazličitijim primaocima, od papa i kraljeva, do jednostavnih zanatlija. Katarina iz Sijene bila je mistik koji nije oklevao da se upusti u politiku i imala je autoritet proročkog tipa u Crkvi i društvu u vremenu kada su žene bile ograničene na domaćinstvo i lišene moći. Mada njeno učešće u istorijskim događajima nije bilo uspešno, imala je dubok uticaj na duhovni život svoga vremena i doprinela razvoju novog modela ženske duhovnosti, koji će tek doživeti veći uspeh u budućnosti. (André Vauches, Catherine of Siena: A Life of Passion and Purpose, foreword by Suzanne Noffke, New York: Paulist Press, 2018, Introduction,  https://books.google.rs/books?id=fLiODwAAQBAJ&printsec=frontcover&dq=catherine+of+siena&hl=sr&sa=X&redir_esc=y#v=onepage&q=catherine%20of%20siena&f=false, pristupljeno 09.02.2022; The Letters of Saint Catherine of Siena, edited by Darrell Wright, translated by Vida Scudder, Createspace Independent Publishing Platform, 2016)

Katarina je napisala Dijalog 1377-1378, otprilike dve godine pre svoje smrti, koji je povezan sa Katarininim ranijim pismima, po formi i sadržaju, i u njemu su zabeležena mistička iskustva i razgovori koje je imala sa Gospodom u svojim vizijama. (Catherine of Siena, The Dialogue, translation and introduction by Suzanne Noffke, preface by Giuliana Cavallini, New York: Paulist Press, 1980, XI)

U Dijalogu je jasno iskazana ideja da je ljubav dokaz da je neko istinski Hristov pratilac, koji vidi iznad stvari ovoga sveta. Da bi ovo obrazložila, Katarina je dala sliku mosta kao puta koji biraju oni koji prate Hrista. Ljudi ne mogu u punini tražiti Hrista srcima koji se plaše kazne ili vole vrlinu, već moraju tragati za Njim i imitirati Ga zbog svoje ljubavi prema Gospodu. Kada pratioci ojačaju svoju ljubav stalnolšću, doći će do sinovske ljubavi. Kako ona kaže, “…kakvom god ljubavlju da sam voljena, takvom ljubavlju uzvraćam. Ako me volite kao što sluga voli gospodara, ja ću vam kao vaš gospodar dati ono što ste zaslužili, ali vam se neću pokazati.” Dalje Katarina piše o onima koji vide Gospoda kroz jedinstvo sa Njim kao zajedništvo između najbližih prijatelja. “Njihova ljubav čini ih da budu dva tela sa jednom dušom, ništa se ne može sakriti od njih.” Ljubav je ona koja preobražava Božijeg pratioca i dovodi ga u zajedništvo sa Njim. Susedi, prema Katarini Sijenskoj, igraju odlučujuću ulogu u razvoju vrline u duši. Kako duša raste u dobrotvorju, biće privučena da deli ljubav sa drugima, prema njoj, trebalo je podučavati susede istini i na taj način ih sprečiti da žive grešno. “Deljenje istine je najbogatiji dar dobrotvorja. Ovo nije lako praktikovati dok se daje materijalna pomoć. Zahteva rasuđivanje i takvo samoporicanje koje izvire iz istinske ljubavi”. Katarina ukazuje na sjedinjenu ljubav koja se vidi između Oca i Sina kao najviši primer za nas da pratimo i težimo da se sjedinimo sa Ocem kroz našu ljubav prema Njemu. Ako rastemo u ljubavi prema Hristu i postanemo toliko povezani sa Njim da delimo Njegovu svrhu, otkrivajući ljubav našim susedima kroz vrline, prevazilazimo uništavajuće tendencije prema sebičnosti i rastemo u dobrotvorju. Takođe, Katarina ističe patnju kao sredstvo da se raste u ljubavi, na šta su verovatno uticale njene kontemplacije o Hristovim ranama. Katarina je bila fascinirana Hristovim patnjama i častila Krv Hristovu, datu za Njegov narod, kao što majka obezbeđuje mleko za svoje dete. Imala je bezbroj vizija povezanih sa Krvlju Hristovom i uvek imala svetu čežnju da učestvuje u Euharistiji. Prema Katarini, nema napretka prema dobrotvorju bez bola. Kako duša prolazi kroz bol prepoznavanja sopstvene grešnosti i iskvarenosti okružujućeg sveta, biće promenjena praksom vrlina i na kraju doći do stupnja jedinstva sa Hristom, jer patnje zbližavaju sa Bogom. (Laura Thomas, Catherine of Siena, Religija i tolerancija, vol. 6, br. 9 (2008), 90-91)

Katarinina duhovnost je izrazito Hristocentrična, njena osnovna tema je Božija stvoriteljska i iskupljujuća ljubav, izražena i simbolizovana u Predragocenjenoj Krvi. Pored uticaja dominikanaca, mnogo njenog učenja potiče od Svetog Avgustina i Svetog Bernara, a i od Svetog Tome Akvinskog. Papa Pije XII je, zajedno sa Svetim Franjom Asiškim, proglasio Katarinu zaštitnicom Italije, a 1. oktobra 1999. godine Jovan Pavle II ju je proglasio zaštitnicom Evrope. (K. Foster, Catherine of Siena, St., 273)

Miroslav M. Popović