Danas je praznik Preobraženja Gospodinovog, uzvišenog događaja iz Hristovog života koji su opisali sinoptici Matej, Marko i Luka. Njega pominje i sv. Petar u svojoj Drugoj poslanici, jer je sa Ivanom I Jakovom je bio očevidac događaja koji nikada nije mogao da zaboravi, pa o njemu u pomenutoj poslanici piše: “Uistinu, nismo vam navijestili moć i dolazak našega Gospodina Isusa Krista držeći se lukavo izmišljene bajke, nego jer smo bili očevici njegova božanskog veličanstva. On je, naime, primio čast i slavu od Boga Oca kad mu je od tako uzvišene Slave došao glas: ‘Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao.’ I taj glas koji je došao s neba mi smo čuli kad smo bili s njim na svetoj gori. Tim držimo vrlo sigurnim sve proroštvo. Vi dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima” (2 Pt 1, 16-19). U drugoj polovini svog apostolskog života Isus se popeo na brdo Tabor sa tri izabrana apostola. “Dok je molio, lice mu zasja kao sunce, a njegove haljine postadoše tako sjajno bijele kako ih ne može obijeliti nijedan bjelilac na zemlji” (Mk 9, 3).
Ostatak događaja maestralno opisuje sveti Luka. “I gle, dva čovjeka, Mojsije i Ilija, počnu s njim razgovarati. Pojaviše se u sjaju, a govorili su o njegovoj smrti koju mu je trebalo podnijeti u Jeruzalemu. Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, vidješe ga u sjaju, i obojicu što su stajali s njim. Dok su se ovi rastajali od njega, Petar mu, ne znajući što govori, reče: ‘Učitelju, dobro je da ostanemo ovdje! Napravit ćemo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.’ Dok je on to još govorio, naiđe oblak te ih prekrije. Kad zamakoše u oblak, učenici se prestrašiše, a iz oblaka doprije glas: ‘Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!’ U isti čas kad glas zaori, Isus se nađe sam. Oni su šutjeli i nikom ništa nisu kazivali u to vrijeme što su vidjeli” (Lk 9, 30-36).
Teolozi nam otkrivaju višestruki smisao ovoga praznika, tumačeći da nas, kao prvo, podseća na Hristovu veličinu i uzvišenost njegove poruke i misije. Druga poruka je da u prazniku Preobraženja Hristovog gledamo i obećanje sopstvenog preobraženja po veri i Hristovom zahvatu. To bi, kao treće, trebalo da nas ohrabri da u našem svakodnevnom životu uvek pokušavamo da pobedimo negativnost i uvek da razmišljamo o konačnom ishodu svega što radimo, dakle, da na sve gledamo iz perspektive večnosti. Četvrtu poruku teolozi pak iščitavaju kao podsećanje na Euharistiju koja je za nas sakrament preobraženja, a primanje svete pričesti kao seme preobraženja. Poziva nas da u svom svakodnevnom životu nađemo vremena za molitvu i razgovor s Bogom. Samo kada to radimo, kada na takav način živimo našu opredeljenost za Hrista, moći ćemo zaista da razumemo Petrovo ushićenje: Gospodine dobro nam je ovde biti.
Hrišćani u Rimu ovaj praznik slave od 5. veka, i to između kvatrene subote u korizmi i sledeće nedelje. Papa Kalist III. je 1457. godine odredio da cela Crkva slavi ovaj dan kao sećanje na pobedu koju su hrišćani izvojevali nad Turcima kod Beograda 1456. godine na čelu sa sv. Ivanom Kapistranom i Jankom Sibinjaninom. Vest o pobedi stigla je u Rim na današnji dan, stoga je odlučeno da se praznik slavi svake godine upravo na ovaj dan.