Sveti Alfonzo Rodrigez, španski isusovački laik, najslavniji brat pomoćnik Družbe Isusove. Rođen je 25. jula 1532. u španskom gradu Segoviji kao drugo od jedanaestoro dece bogatog trgovca vunom. Alfonza je Bog od detinjstva polako pripremao za Družbu Isusovu. U svojoj desetoj godini upoznao je isusovca Petra Fabera, I to je obeležilo Alfonzov život, jer ga je Petar naučio glavnim hrišćanskim pobožnostima. U 14  godini je počeo da studira na isusovačkom koledžu u Alkali, ali je ubrzo morao da napusti studije usled očeve smrti i da preuzmedobro uhodanu trgovinu suknom. Oženio se sa 26 godina, ali mu je supruga umrla posle sedam godina braka, a potom i troje dece, posao mu je propao i on je izgubio svu imovinu.

Posle teških životnih udaraca, Alfonzo je ponovo pokušao da uči retoriku i gramatiku, ali mu nije išlo. Tada mu je postalo jasno da ga Bog kao brata zove u redovnike, pa se pridružio isusovakom novicijatu. Tada je otkrio da je njegov poziv da bude brat pomoćnik u Družbi Isusovoj i to je i započeo 31. januara 1571. godine. Posle šest meseci, poglavari su ga poslali za vratara u samostan u Palma de Majorki. Sa tog skromnog mesta imao je snažan uticaj tokom godina na mnoge ljude i događaje, delio je milostinju, hranu i odeću siromašnima i starao se o smeštaju za putnike namernike i hodočasnike. Posetioci su ga rado slušali i poštovali, osećali su da je on pravi svetac, pa su kod njega dolazili po savet i da bi mu se preporučili u molitve. Među onima koji su ga rado posećivali bio je Petar Klaver, koji je ubrzo postao čuveni misionar, a što mu je i prorekao brat Alfonzo. Imao je mistične darove: prosvetljenje, vizije i čuda.

Bio je strogi pokornik i isposnik, a naročitu pobožnost je gajio prema Bezgrešnom začeću Blažene Device Marije, širio je pobožnost prema Njoj i omiljena militva mu je bila krunica. Duhovno je rastao i sazrevao u svetosti.

Alfonzo je svoju duhovnu avanturu opisao u svojoj autobiografiji po nalogu poglavara. Vodio je beleške o svom duhovnom životu, zapisivao nadahnuća koja mu je Gospodin davao, a prepisivao je i korisna uputstva od mnogih duhovnih pisaca. Napisao je da je svoj duhovni život izgradio na četiri stuba: poniznost, poslušnost, neprestano samosavladavanje i radost pobožnost u svim okolnostima života. Sve je to objavljeno u nekoliko tomova, pre njegove kanonizacije.

Umro je na današnji dan 1617. godine, a njegova sahrana bila je pravo slavlje u kome je učestvovao i  vicekralj Španije, plemstvo Majorke, biskup i mnogi građani, siromašni i bolesni od kojih su neki već tada po njegovom zagovoru zadobili milost. Jedan od njegovih poznata izreka je: „Najveći izraz ljubavi je biti poslušan Bogu“.Blaženim ga je 1825. godine proglasio papa Leon XII., a svetim 1887. godine papa Leon XIII. On je zaštitnik Majorke.