U istoriji hrišćanskih naroda bilo je svetih vladara koje je Crkva uzdigla na čast oltara. Jedan od njih je i engleski kralj sv. Edvard  poznat i kao Edvard Ispovednik. Rođen oko 1004. u Islipu u blizini Oksforda. Sin kralja Etelreda II. i Eme, sestre normandijskog vojvode Ričarda II. Bio je poslednji anglosaksonski kralj. Kao desetogodišnjak morao je zbog danske okupacije da ode u izgnanstvo, gde je proveo skoro 30 godina. Posle toga je konačno kao prestolonaslednik mogao da sedne na kraljevski presto. Ubrzo se pojavio novi problem. Dve stranke su htele da se izbore za veći uticaj na monarha. Ponovo je morao da beži u izgnanstvo. Ali uprkos ovim političkim neuspesima, kralj Edvard je ostavio neizbrisiv svetli trag u engleskom narodu.

Kralj Edvard je pokazao izuzetnu dobrotu i ljubav prema svojim potčinjenima, potrebitima, hodočasnicima i redovnicima. Podigao je benediktinsku opatiju sv. Petra, danas poznat kao Vestminsterska opatija. Narod je sa zahvalnošću primio njegovu odluku o ukidanju vojničkog poreza, velikog tereta, posebno za najsiromašnije. Odmah posle njegove smrti, narod je počeo da mu  iskazuje štovanje kao svecu. Sahranjen je u crkvi Vestminsterske opatije. Papa Aleksandar II ga je 1161. godine proglasio za sveca. Dve godine kasnije je kenterberijski nadbiskup, čuveni Toma Beket, tražio je da se Edvardove mošti prenesu na hor iste crkve. To je bilo 13. oktobra 1163. godine, pa se njegov praznik   zbog toga slavi na današnji dan. U 13. veku mošti sv. Edvarda su još jednom premeštene, ovoga puta u kapelu iza glavnog oltara crkve Vestminsterske opatije, gde se i danas nalaze.