Crkva danas slavi praznik svetog Egidija, u Francuskoj poznatog pod imenom Žil, koji je rođen u bogatoj plemićkoj porodici u Ateni oko 650 godine.
Želja da sledi Hrista dovela ga je do toga da odbaci materijalnu sigurnost i usmeri svoju energiju na brigu o siromašnima, ali tako da se i sam podvrgne siromaštvu i asketskom životu.
Otišao je iz Grčke oko 683. godine i živeo kao pustinjak u južnoj Francuskoj u blizini Nima, vršeći teške oblike pokore koji su bili karakteristični za to vreme, kao što su spavanje na podu, dugotrajne molitve, naročito noću, strogi post itd. , a hranio se uglavnom divljim voćem koje je nalazio u šumi u kojoj se nastanio.
Društvo mu je stalno pravila košuta, koja ga je i hranila svojim mlekom. Kada su jednog dana kraljevi lovci hteli da je ubiju, strela bez korica pogodila je skrivenog Egidija. Da bi se iskupio za takvu nemarnost, lokalni car mu je ponudio razne povlastice i boravak na dvoru, ali je sveti Egidije odbijao svaku ponudu, ostajući uporan na svom putu da sledi Hrista u siromaštvu i pokori. Oduševljen pustinjakovim svetim životom, kralj Vamba mu je pomogao da izgradi samostan po imenu Sen Žil di Gar, na ušću Rone. Tamo je okupio istomišljenike i osnovao monaški red koji je bio nadahnut Pravilom sv. Benedikta.
Umro je u tom samostanu na glasu velike svetosti oko 710. godine, a njegov grob je postao omiljena stanica na hodočasničkom putu od Arla do Kompostele. To pokazuje i činjenica da je uz grobove apostolskih prvaka Sv. Petra i Pavla u Rimu i Sv. Jakova u Komposteli, grob Sv. Egidija je bio treća najveća evropska hodočasnička destinacija.
Sv. Egidije je uvršten među četrnaest svetih pomoćnika. Zaštitnik je dojilja, strelaca i trgovaca konjima, i zagovornik u duševnim mukama. U njegovu čast podignute su brojne crkve i kapele širom sveta. Francuzi su mu posvetili petnaestak opština, a u Briselu jedna gradska četvrt nosi ime ovog popularnog sveca. U katedrali u Šartru Sv. Egidije je prikazan na fasadi i na dva crkvena prozora.