Danas Crkva proslavlja sv. Franju Asiškog, omiljenog svetacu verničkom narodu, osnivača i zaštitnika franjevačkog reda, suosnivača reda klarisa, a njime je nadahnut i Treći franjevački red, koji se danas deli na Samostanski treći red i Franjevački svetovni red. Rođen je oko 1182. godine u italijanskom gradu Asizu, kao sin bogatog trgovca platnom. Za vreme očevog odsustva majka ga je krstila dajući mu ime Ivan, ali kada se otac vratio sa puta, zahtevao je da mu se ime promeni u Francesco, iz ljubavi prema Francuskoj, gde je rado i često putovao i odakle mu je bila žena. Bogata porodica omogućila je Franji bezbrižno detinjstvo. Otac je planirao kako će Franjo nastaviti porodični posao i uzdići se do vrha položaj u svom gradu.

Prve mladalačke dane Franjo je proveo u dokolici i veselim zabavama sa svojim prijateljima, kojima se nametnuo kao vođa, ne samo svojim bogatstvom, već i svojom ličnošću. Bio je zaluđen vojničkom slavom: biti vitez a onda, postati i plemić, tako da je već s 20 godina učestvovao u ratu između Asiza i Peruđe. Oni će u njemu biti poraženi, a mnogi od njih, uključujući i Franju, završiće u  zatočeništvu. Franjo ostaje u zatvoru godinu dana. Razmišlja o svom životu, ali ne gubi hrabrost. Tu se i razboli. Posle godinu dana, njegov otac konačno uspeva da ga otkupi i vrati kući. Oporavlja se od duge i teške bolesti, razmišlja o smislu života. Svojim prijateljima i društvu je rekao da će ga jednom poštovati celi svet. Postaje sve pažljiviji i velikodušniji prema siromašnima koji su često dolazili u prodavnicu njegovog oca. Tada za njega počinje vreme postepenosti obraćenja, sve više se izoluje, posećuje porušene crkve u okolini i u jednoj od njih, u crkvici sv. Damjana, tri puta je čuo zov Raspetoga: „Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kao što vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu svetog Damjana i tamo povučen provodio vreme u molitvi.

Franjo sve jasnije uviđa šta treba da radi. Sve je svesniji da za njega počinje novi život. U tome su mu pomogla dva posebna događaja: susret sa gubavcem i iskustvo molitve pred krstom u crkvici sv. Damjana. Poslije ovih događaja Franjo se sve više posvećivao brizi o gubavcima i siromašni. Pred asiškim biskupom Guidom odrekao se svog oca i svog bogatstva. Sklanja se pećinu, gde je dobio utešnu reč: „Biću s tobom i ničega se ne boj!“ Biskup je stao u njegovu zaštitu. To je bilo vreme njegovog radikalnog obraćenja. Kao pokornik i Bogu preosvećena osoba izjavio je: “Čujte me i shvatite dobro! Do ovog časa sam svojim ocem nazivao Pietra Bernardonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog pouzdanja.”

Nalazeći se jednog dana u crkvi sv. Marije anđeoske, čuo je reči jevanđelja tokom mise: „Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!“ (Mt 10,9-10)… Čuvši ovo, on je bio toliko snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uzviknuo: ‘To tražim, to je ono što želim svim srcem!“ Franjo je zamenio svoju pustinjačku odeću „ minoritskom “, manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sledbenike. Odložio je kaiš, sandale i štap, i belim kanapom opasao svoju grubu tuniku. Stavio je kapucu ili kukuljicu (kapuljaču) na glavu, kakvu su tada nosili umbrski seljaci. Njegov ideal postao je život bukvalno po jevanđelju: u jednostavnosti, istinskom siromaštvu i slobodi duha. U početku mu se pridružilo 12 prijatelji koji su sebe nazivali “manjom braćom”. Svojoj mladoj zajednici Franjo daje pravila koja Papa Inocent III. usmeno odobrava. Takođe su dobili ovlašćenje i da propovedaju. Uskoro se zajednica povećana. U Crkvi nastaje nova redovnička družba – franjevci.

Franjina velika želja bila je da postane sličan Isusu. U ekstazi je primio Isusove rane na telu – bio je stigmatizovan. To je bila prva verodostojna stigmatizacija uopšte. Pod Franjinim vodstvom njegova prijateljica sv. Klara osnovala je ženski franjevački ogranak, Red klarisa, koji je nazvan Drugi red. Na zahtev mnogih laika, Franjo je osnovao za njih odgovarajuću zajednicu – Treći red.

U svojoj skromnosti nije smatrao da je dostojan da bude sveštenik i doživotno je ostao đakon. Umro je uz pevanje 141. psalma, 3. oktobra 1226. uveče u Asizu. Toma Celano piše: „Smrt je pevajući primio “. U ovome je, kao i u svemu ostalom, bio dosledan. U svojoj čuvenoj „Pesmi brat Sunca” je smrt nazvao svojom “sestricom”, radosno ju je dočekao kao takvu. Papa Grgur IX. već dve godine posle Franjine smrti proglasio ga je za sveca. Isti Papa je odredio da mu se pored Asiza, tačnije na obodu tog grada, u njegovu čast podigne  dvostruka veličanstvena bazilika. Ona je postala jednim od najpopularnijih hodočasničkih destinacija na svetu, a posetile su je i brojne pape, uključujući i papu Ivana Pavla II. Ikonografija ga prikazuje u franjevačkom habitu s Hristovim ranama na rukama i okruženog životinjama, najčešće pticama.

Svetski dan zaštite životinja širom sveta obeležava se 4. oktobra, zato što je sv. Franjo smatrao da su sva živa bića stvorena od Boga i da im kao takvima niko ne sme nauditi.