Između 17. novembra 1885. i 27. januara 1887. u Ugandi su, za katoličku veru poginula 22. mučenika. Njihova krv nije bila džabe prolivena. Natapivši tlo Ugande doprinela je razvoju i širenju hrišćanstva u toj zemlji, koju zbog njenih lepih jezera, planinskih venaca i gornjeg toka reke Nil se s pravom nazivaju biserom Afrike. Poslednjih decenija jedna trećina stanovništva u Ugandi bili su hrišćani, što je bio rekordan broj za afrički kontinent. Prvi misionari su u Ugandu došli 1879. godine i radili su do 1882. godine, kada su proterani, ali su se mogli vratiti za dve godine. Mladi kralj Mvanga dozvolio je misionarima da rade. Među njegovim dvoranima bilo je dosta hrišćana, pa su tako dvojica hrišćana otkrili zaveru protiv kralja, ali i posredovali da zavereniku bude oprošteno, štaviše, da ga zadrži u službi. Čini se da su pogrešili, jer je zaverenik nastojao da zadobije kraljevo poverenje, ali protiv hrišćana, u čemu je i uspeo, prikazujući ih kao neprijatelje carstva. Prvi koji je pogubljen bio je Josip Mkaša 17. novembra 1885. godine a zatim je kralj sazvao sve dvorjane i zahtevao da se hrišćani javno izjasne. I oni su to i uradili, predvođeni Karlom Lvangom, sa kojim su proveli prethodnu noć u molitvi pripremajući se za smrt. Odvedeni su i spaljeni 3. juna 1886. godine. Blaženim ih je proglasio papa Benedikt XV. 1920. godine godine, a papa Pavle VI. proglasio ih je svetima 18. oktobra 1964. godine u Misijskoj nedelji, za vreme 3. zasedanje Drugog vatikanskog sabora. Među ovim mučenicima je i crkveni postupak proglašenja blaženim Matija Murumba naziva „najlepšim cvetom u kruni ugandskih mučenika“. Karlo Lvanga proglašen je za zaštitnika katoličke akcije i omladine u Africi 1934. godine. Ovi mučenici su produžetak slavnih stranica mučeničke istorije Afričke crkve.

HKM