Sveta Monika je majka poznatog hrišćanskog teologa Sv. Avgustina, koji je upravo zahvaljujući njoj primio hrišćanstvo, postao milanski biskup, a kasnije je detaljno opisalo njen život i hrišćanske vrline u Ispovestima. Rođena je u Tagasti, u odličnoj hrišćanskoj porodici iz koje je nasledila dobro vaspitanje i ljubav prema mudrosti. Pa ipak, uprkos njenom dobrom vaspitanju, kako je kasnije priznala svom sinu Avgustinu, Kao mlada, Monika se odala piću. Kada su je roditelji slali u podrum po vino, ona je iz neke devojačke objesti pila požudno pune čaše vina. To je trajalo sve dok je stara služavka u prepirci s njom nije nazvala „pijanicom“. Ta pogrdna reč dirnula ju je u srce tako duboko da se u tom trenutku  zauvek oslobodila svoje mane.

Udala se za malog zemljoposednika Patricija, dobrog i osećajnog čoveka, ali temperamentnog Afrikanca koji nije poštedeo bračnog neverstva. Ona je kao hrišćanka pokušala da ga obrati Hristu, pričala mu je o Njemu više životom nego rečima, strpljivo podnoseći njegove izlive gneva i njegovo neverstvo. Taj jezik strpljive ljubavi, ta mudrost u strpljivom nošenju krsta, nije mogla da ne utiče na njenog muža pa se on javio za katekumena i na samrti primio kupelj preporođenja, postavši posle krštenja hrišćanin. Bilo je to prvo veliko delo u životu ove velike žene, u kome je verno sarađivala sa Božijom milošću i nadahnućima.

U svojoj 22. godini, 13. novembra 354. godine, Monika je rodila Avgustina, sina prvenca, koga će još jednom roditi, kada će ga molitvom, suzama i rečima dovede do obraćenja i krštenja. Sveta majka je punih 16 godina istrajala u molitvama, suzama i trpljenjima za sina. Pored njega, rodila je još jednog sina, po imenu Navigije, i jednu ćerka, čije ime je nepoznato. Ona im je svima dala duboko Hrišćanskog vaspitanja, ali uprkos tome, Avgustin je krenuo putem strasti i greha. Ali čak i tada, ipak, zahvaljujući majčinom vaspitanju, sačuvao ljubav prema imenu Isusovom, veru u Providnost, sigurnost u postojanje večnog života. Za ćerku znamo da se udala, postala udovica, a zatim ostala do smrti spoglavarica ženskog samostana u Hiponu, gde je njen brat Avgustin bio biskup.

Naime, Monikin muž je preminuo u 40. godini, a nakon toga je krenula na mukotrpan put molitve za Avgustinovo obraćenje. Njene suze i molitve nisu bile uzaludne. To je osetio i veliki milanski nadbiskup Ambrozije, koji je rekao Moniki da sin tolikih suza ne može propasti. I zaista, u istoriji Crkve Avgustinova ispovest je verovatno najpotresnija. I u 9. poglavlju Avgustinovog dela,koje I nosi naziv Ispovesti, nalazi se jedan od najlepših opisa majke u književnosti.

Avgustin je primio sacrament krštenja 24. aprila 387. godine. Majčine želje su se ostvarile i ispunile I ona kao da više nije imala za šta da živi. Umrla je 387. godine u Ostiji, gradu na ušću Tibra, gde je sa sinom Avgustin čekala brod za Afriku. Njeni  posmrtni ostaci se čuvaju u Rimu, u crkvi Sv. Avgustin. Ona je zagovornica onih koji su se udaljili I odustali od vere, zaštitnica majki, porodica i udovica.