Sveti Nikola von Flue pustinjak, asketa i mistik, sunarodnici su zvali brata Klaus. On je zaštitnik Švajcarske. Rođen je 1417. godine na planini Flue. Otac mu je bio zemljoradnik, ali i član kantonske uprave. Još kao mladić bio je pobožan i pokazivao je mistične darove. Oženio se Doroteom Vis „ženom čistog lica”, što znači lepa, kako o njoj kaže stari rukopis. Sa njom je imao desetoro dece, pet dečaka i pet devojčica. Inteligentan i hrabar vojnik, istakao se od 1440. do 1444. godine u borbama sa pobunjenim kantonom Cirih i stekao čin kapetana. Kada je kao komandant učestvovao u vojnim pohodima, uvek se zalagao za mir. Borio se sa mačem u jednoj i krunicom u drugoj ruci. Želeo je da se prema poraženom neprijatelju postupa humano, a svojim ugledom poštedeo jeda crkve i samostani ne postanu žrtve divljaštva rata. Tokom rata zalagao se za žene i decu
Kao veoma mlad, Nikola je imenovan za gradonačelnika Zaksela, kantonalnog savetnika i sudiju, i zastupnika kantona Obvalden u švajcarskoj Saveznoj skupštini. Bio je popularan i ugledan čovek u tadašnjem društvu. Imao je dobru ženu, decu, a ipak nije bio sasvim srećan. Želeo je da se oslobodi svega toga, da ode u samoću i tamo da se bavi isključivo duhovnošću. Posle 22 godine braka, uz saglasnost supruge Doroteje, preslio se nekoliko kilometara dalje od svoje kuće. Godine 1468. njegovi sunarodnici su mu sagradili malu kapelu. Nikola nikada nije napustio svoje povučeno mesto, osim što je išao u crkvu u Sakselu. Tri puta je izlazio da posreduje za mir svoje otadžbine. Svaki put je uspeo da sačuva mir i eliminiše rat. Omiljen zbog svoje mudrosti i svetosti, savetnik mnogih državnika i sveštenika, stekao je počasnu titulu „Otac otadžbine“ i ujedinitelj Švajcarske, poštovan i kod katolika i kod protestanata. Skoro 20 godina živeo je bez ikakve hrane osim svete pričesti. Ove neobičnosti se mogu razumeti samo u duhu vere. Reč je o potpuno duhovnom čoveku koji je silno zahvaćen Božijom milošću koja ga je i vodila neobičnim životnim putevima.
Njegov osnovni stav je izražen u molitvi koju predanje naziva molitvom brata Klausa.Ta molitva za brata Klausa bila je molitva iz punoće njegovog srca, Bog ju je primio i čudesno uslišao. Dokaz tome su neobične činjenice iz njegovog života. I nije čudo, kada je taj Božiji čovek 21. marta 1487. godine u svojoj pustinji umro, da je cela njegova otadžbina plakala za njim. Narod koji je dolazio kod njega u pustinju za savet, sada je počeo da ga štuje kao sveca, a njegova svetost se odmah posle njegovog sahranjivanja obistinila čudesima zabeleženim u hronici župne crkve u Sakselnu, te godine. 1488, dakle, samo godinu dana posle svečeve smrti. Svetim ga je proglasio papa Pio XII 15. maja 1947. godine.