Glasni i vernicima omiljenji Padre Pio, italijanski kapucin i mističar, rođen je 25. maja 1887. godine u južnom italijanskom gradu Pietrelcini. Na krštenju je dobio ime Francesco. Od malih nogu osećao je potrebu da iskaže svoju duhovnost kroz oblike stroge pokore, pa je spavao na kamenu umesto na jastuku, a ukrotio je svoje strasti bičevanjem po telu i noseći teške lance. Takođe je od ranih dana često doživljavao natprirodna ukazanja, koja će se nastaviti kroz njegov dalji život. Sa 16 godina stupio je u novicijat fratara kapucina u Morkoneu, gde je obukao franjevački habit i uzeo ime brat Pio.

Ubrzo nakon što je zaređen 1910. godine dobija prve znakove posebnih ožiljaka saživota s Hristovom patnjom – stigme, a viđenja postaju sve izraženija. Prema zapisima, često je padao u ekstatična stanja u kojima je imao viđenja Isusa, Marije i svetaca, ali je s druge strane iskusio i demonska opsednuća, koja su ga fizički veoma iscrpljivala. Zdravlje mu je bilo dosta loše, pa je zadržavši svoj kapucinski habit, nastavio život u svojoj rodnoj kući. Bio je kratko u vojsci, međutim, zbog lošeg zdravlja je raščinjen i vraća se u samostan u San Đovani Rotondu, gde je ostao do kraja života. Od 1918. do smrti 23. septembra 1968. godine, stalno je imao stigme – krvave rane na rukama, nogama i desnom boku. One su stalno krvarile i bolele punih pedeset godina. Osim što je na takav fizički bolan način bio obeležen, morao je da trpi i različite oblike nerazumijevanja. Dok je narod u tom mističaru vidio sveca i hrlio mu na ispoved i svetu misu, ekstatični oblici njegovog života zahtevali su pomno medicinsko preispitivanje, pa mu je zbog toga jedno vreme bilo zabranjeno vršenje svešteničke službe, osim u zatvorenim samostanskim zidinama, daleko od javnosti i druge subraće.

Posle pažljive medicinske i naučne obrade onoga što se dešavalo sa njegovim telom, konstatovano je da je sve autentično, a zatim je mogao da nastavi sa ispovedanjem i sa slavljenjem svete mise, i da celog života čini ono što je želeo. Od tada se ponovo reke hodočasnika izlivaju u samostan, a sačuvana svedočanstva govore o čudima izlečivanja mnogih, kao i zadobijanja drugih milosti. Živeo je kao siromašan fratar koji je bio potpuno udubljen u molitvu i Hristovu patnju, posebno u svetoj misi.

Čovek molitve i patnje, skroman i ponizan fratar, ispovedao je od jutra do mraka i ponizno služio svetu misu. Njegov duhovni testament glasi: „Ljubite Gospu i trudite se da ona ljubi vas. Uvek molite krunicu!“ On se svim srcem trudio da olakša patnju mnogih porodica, posebno bolesnih i siromašnih. Zbog toga je 1956. osnovao i otvorio „Kuću za olakšanje patnji“, posvećenu Mariji, tada najbolje opremljenu bolnicu u Italiji. Već 1940. počeo je da organizuje molitvene grupe, koje je nazvao „rasadnik vere i ognjište ljubavi“,a pravi procvat doživeli su između 1947. i 1950. Kasnije ih je papa Pavao VI. nazvao „velikom rekom ljudi koji mole“.

Umoran od stalne patnje i već u godinama, Padre Pio je sve više gubio snagu, tako da se početkom 1968. kreće se invalidskim kolicima. Preminuo je u noći, oko 2.30 časova 23. septembra 1968. godine. Ljudi su odmah počeli da ga slave kao sveca. Crkva u kojoj je on godinama slavio svetu misu, ubrzo je postao cilj stalnih hodočašća i mesto molitva, ljubav i obraćenje. Za života, a još više posle smrti, Bog je prema ovome čudesnom svecu učinio i još uvek čini mnoga čuda i milosti u svom narodu. Njegovo telo ostalo je neraspadnuto. Papa Ivan Pavao II proglasio ga je blaženim. 2. maja 1999. godine, a na proslavu beatifikacije došlo je čak milion hodočasnika. Svetim ga je proglasio takođe papa Ivan Pavao II., i to 16. juna 2002. godine

„Molitva je najbolje oružje koje imamo: to je ključ koji otvara srce Božje“, rekao je sveti Padre Pio.