Sveti Roman, rođen oko 400. godine već je u ranoj mladosti osetio želju za monaškim životom koja je još više porasla kada je čuo o životu egipatskih pustinjaka u Tebaidi. Sveti Roman se odazvao neodoljivom pozivu i ubrzo osnovao manastir za pustinjake čiji je broj neprestano rastao. Glas o Romanovoj svetosti dopreo je i do Hilarija, biskupa u Arlesu koji će ga zarediti  za sveštenika. Od manastira koji je osnovao ubrzo nastadoše novi, pa čak i jedan ženski kojem je na čelu stajala kao igumanija Romanova sestra. U manastirima se održavala najstroža klauzura. Roman je ljude osvajao svojom smirenom dobrotom, darovima poznavanja duhova i širokogrudnošću prema novacima monaškog života. Današnjem se svecu pripisuje i dar ozdravljenja bolesnika. Svetog Romana životopisi nazivaju “Kristovim herojem”. On je to i bio jer je svojim životom sasvim pripadao Bogu. Umro je oko godine 465. prepustivši svome bratu brigu za tri manastira. Preminuo je u miru i u Hristovoj radosti u manastiru La Balme, gde je pošao da kaže poslednje zbogom svojoj sestri monahinji. Tamo je i pokopan, a na njegovom grobu po, njegovom zagovoru Bog je pokazao mnoga čudesa.