Sveti Vinko Paulski je veliki apostol hrišćanske ljubavi i milosrđa. Rođen je 1581. godine. u malom francuskom selu Poui, u siromašnoj seljačkoj porodici. Kako bi se izvukli iz siromaštva, otac je prodao volove i poslao sina da uči za sveštenika. Verovao je da će tako njegov sin imati lakši i materijalno sigurniji život, a mogao je da pomogne i roditeljima. Ni sam Vinko nije mislio ništa drugačije, već je svoju svešteničku službu više shvatio kao dobar poslovni poduhvat, a ne kao životni poziv. Vinko je vredno učio, studirao teologiju na Univerzitetu u Tuluzu, a sa 20. god. postao je sveštenik. Bezuspešno je pokušavao da dobije dobrostojeću župu. Za to vreme je zapao u dugove i morao je da beži od zajmodavaca. Tokom tog bekstva zarobili su ga turski gusari i prodali u Tunis.

Vinko je u Tunisu radio kod nekog ribara, pa kod alhemičara. Kad mu se ukazala prilika, pobegao je i došao u Avinjon. Opet se borio za dobro crkveno mesto sa mnogo novac. Govorio je: „Da sam znao šta je sveštenstvo, radije bih danas obrađivao zemlju”. Posle deset godina sveštenstva, konačno je dobio župu blizu Liona. Tu se i njegov pogled na sveštenstvo polako menjao, i ubrzo je postao požrtvovani pastir koji se svim snagoma brine o svom stadu. Dok se spremao za nedeljnu misu, saznao je da su u jednoj usamljenoj kući svi članovi porodice teško bolesni i bez ičije pomoći. Vinko se tada prvi put susreo sa problemima običnih ljudi. Kada je sa ambona obavestio vernike o toj porodici, mnogi su pritekli u pomoć. Ovakva solidarnost ga je veoma oduševila i shvatio je da je jedini put pomaganja mnoštvu siromašnih i bolesnih dobra organizacija, pa je u tom pravcu i prionuo na posao.

Vinko je prvo osnovao Bratstvo hrišćanske ljubavi, društvo koje će pomagati bolesnima. Njegov rad nastavlja da raste. Organizovao je narodne misije i nove zajednice ljubavi – red Sestara milosrdnica, Družbu misionara, lazariste, Družbu Presvetog Sakramenta koja je pomogla galijašima. Sakupljao je napuštenu decu na pariskim ulicama i osnovao misijske stanice u Alžiru, Tunisu, Madagaskaru. Srž njegove ljubavi prema bližnjemu je u tome što je bednima i nesrećnicima vratio ljudsko dostojanstvo i pokazao da se ljubav ne može odvojiti od poštovanja. Snaga za sve ovo crpeo je pred Presvetim. Jedino mu je bilo važno da u svojim postupcima ne izgubi kontakt sa Bogom.

Njega je vodilo bezgranično poverenje u u Božije vođstvo i Božiju providnost i nisu ga zbunile ni brige ni udarci. Dao se da pomogne drugima, za njega je to bilo fizički iscrpljujuće, spavao je samo nekoliko sati dnevno. Iza njega je ostalo oko 3.000 sačuvanih različitih pisama i misijskih nagovora iz kojih saznajemo mnogo i o samosm svecu i o njegovom delovanju. Početkom 1660. godine sve više gubi snagu i postaje nepokretan, a 27. septembra iste godine umire. Papa Benedikt XIII. proglasio ga je blaženim 1729. godine, a svetim ga je proglasio papa Klement XII. 1737. godine Zaštitnik je svih humanitarnih udruženja.

Srećan imendan slavljenicima!