Sveti Vjenceslav je bio češki knez od 921. do 929. godine. Česi svoga prvog sveca nazivaju Vaclav. Prema pisanim izvorima i predanju, bio je uzornog hrišćanskog života. U sebi je ujedinjavao misionarsku tradiciju svetih velikomoravskih Ćirila i Metoda i onu nemačku iz Regenzburga.

Vjenceslav je sin češkog vojvode Vratislava I i njegove žene Dragomire. On je rođen oko 907. godine a poginuo je u 22. godini života. Sa dvanaest godina je izgubio oca, pa ga je odgajila baka, sveta Ljudmila, koja je dala da se školuje kod učenika svetog Metoda. Odgajan je kao hrišćanin, pa je kao knez vodio miroljubivu politiku i promovisao pravednost. Usavršavao se u Budečkom dvoru. Posle očeve smrti narodni savet je za naslednika izabrao Vjenceslava. Do njegovog punoletstva, jedno vreme njegova majka, krštena ali površna hrišćanka, vladala je kao regent, brzo je došla u sukob zbog Ljudmilinog pobožnog vaspitnog uticaja na Vjenceslava i običaja koji su tada vladali.

Vjenceslav je bio uzoran hrišćanin i prijatelj siromašnih, pravedan i revnostan vladar. Imao je u planu što doslednije uvođenje hrišćanstva i hrišćanskih običaja u zemlju kao i da se na taj način što više osamostali od uticaja Nemačkog Carstva. Težio je duhovnom savršenstvu i redovničkom pozivu. To su pokušali da spreče njegova majka Dragomira i mlađi brat. Vjenceslav je nameravao da preda vlast mlađem bratu, da ode u Rim i tamo da traži od pape da postane redovnik. Zbog toga je zavera njegovih velikana i brata Boleslava potpuno neshvatljiva. Oni su ga, na današnji dan 28. septembra 935. godineubili na vratima crkve u Staroj Boleslavi. Njegove mošti, čuvaju se u katedrali u Pragu, zajedno sa moštima sv. Ivan Nepomuka. Zbog svojih visoko moralnih osobina i svoje svetosti, taj mladi knez je postao najpopularniji svetac Češke i kamen temeljac češke državnosti. Najlepši trg u Pragu nosi njegovo ime – “Vaclavske naměsti”. Tamo se nalazi najpoznatiji svečev spomenik, koji ga prikazuje dok jaše na konju okružen statuama čeških svetaca (sv. Prokopije, sv. Adalbert, sv. Ljudmila i sv. Ana).

Za njegov privatni život značajno je to što se redovno molio sa monasima i živeo asketski. Posebno je voleo da sprema hleb i vino za Euharistiju i svaki dan je pobožano učestvovao u Svetoj misi. To je svakako veoma značajno i simbolično. Prva briga mu je bila bogoslužje i Euharistija. A liturgija ističe kako je više cenio nebesko nego zemaljsko kraljevstvo. A to je baš ono na šta nas liturgija često tokom godine podstiče: voleti i više ceniti nebeska dobra, a manje se zanositi materijalnim stvarima.