Kao što je već pomenuto, Veliki četvrtak označava poslednji dan korizme, a te večeri počinje Vaskršnje trodnevlje. S obzirom na gornju nejasnoću u podeli korizmenog vremena i raspodele Velike nedelje, možemo reći da je to još uočljivije na Veliki četvrtak, jer ispada da se korizma završava istog dana i počinje Velika trodnevnica. Međutim, trenutno je tako i nova reforma će morati da sačeka novu računicu, ali treba naglasiti da je takvo rešenje zapravo kompromis. Naime, jedni će i dalje Veliki četvrtak, Veliki petak i Veliku subotu računati kao Sveto trodnevlje, dok će drugi naglašavati da treba uključiti Veliki petak, Veliku subotu i (Veliku) nedelju (naročito Vaskršnje bdenje) i nekako je logičnije u to računanje pridružiti i Veliki četvrtak, ako slavlje počinje tek uveče. Međutim, kakva god bila računica, ipak postoji izvesno odvajanje samog Vaskrsa, što pak opterećuje liturgijski smisao prelaska iz smrti u život, odnosno čitav niz vazmenog otajstva.

S obzirom na jutarnji deo Velikog četvrtka, koji spada u vreme korizme, treba naglasiti da se u celoj biskupiji služi samo jedna sveta misa, a služi je biskup u koncelebraciji sa svojim sveštenicima. Osim ako nisu ozbiljno sprečeni, svi sveštenici treba da budu na toj misi. Ova misa se zove Misa posvete ulja, jer tada biskup blagosilja ulja koja će se koristiti tokom cele godine za krštenje, krizmu, bolesničko pomazanje, sveti red i za katekumene. Takođe, tada svi sveštenici obnavljaju svoje svešteničke zavete, što je veoma značajno s obzirom na to da je Hristos na Poslednjoj večeri ustanovio euharistiju i sveti red.

Uveče se u svakoj župi služi misa Večere Gospodnje kojom, ponavljamo, počinje Sveto trodnevlje. To je sećanje na Hristovu Poslednju večeru, kada je ustanovio euharistiju i darovao nam se pod prilikama Hleba i Vina. Dakle, liturgijska boja je bela, a ne ljubičasta, a opšti ton je slavljenički. Takav ton je nekada bio još izraženiji, a potvrdio se i na način da se tog dana služila misa završetka korizmenog posta. Međutim, primetan je i pokornički karakter, a vidljiv je, između ostalog, i po tome što će, dok se peva Slava, zvoniti zvona i više neće zvoniti do Vazmenog bdenja. Zvona će se, kako se to kaže u narodu, zavezati.

Današnji liturgijski propisi propisuju da se posle čitanja Jevanđelja može obaviti obred pranja nogu, a kao sećanje na Hristov čin ljubavi i poniznosti izvršen na Poslednjoj večeri, odnosno da je Hristos oprao noge apostolima i pokazao im kako da ga prate. Lepo je i pohvalno što se obred pranja nogu obavlja u većini župa, a možda u ovom slučaju ne bi bilo naodmet i da je to propis, a ne samo preporuka, jer je veoma značajan i bogat obred koji sam po sebi okupljenom narodu veoma govori i podstiče sveštenika da još snažnije razmišlja o svojoj ulozi pastira, ali i onoga koji je od Boga izabran da služi drugima.

Posle mise, Svetootajstvo se prenosi u sporednu kapelu ili na drugo pogodno pripremljeno mesto, a sa oltara se sklanjaju svi ukrasi. Simbolično, ovo pokazuje kako počinje veoma ozbiljno vreme Hristove muke, i u tom smislu se organizuje najmanje jednočasovno klanjanje pred Svetootajstvom, kao spomen na Hristovu molitvu u Getsimanskom vrtu, kada su njegovi učenici zaspali dok se Iskupitelj sveta znojio krvavim znojem. U tom smislu, Hristov ukor je upućen Petru: Zar ne bi mogao da provedeš bar sat vremena sa mnom? ujedno upućeno svima nama, i kao takav podsticaj da intenzivnije živimo sa njegovim stradanjem, bar u tim časovima, razmišljajući o svemu što se dešavalo posle Poslednje večere.