Beograd – je li to samo ime jednog prestonog grada? Možda je bolje pitanje da li je Beograd uopšte ime… Rekao bih da nije. Beograd je kao »beli grad« uvek imao svoje simbolike. Zagrljen s dve reke, kada se gleda s Ušća, vidi se njegovo bogatstvo arhitektura i kultura, istorije i sadašnjosti. Ipak, za mene su njegovi glavni simboli uvek bili tornjevi i zvonici crkava koji oslikavaju sve što je prehodno rečeno. Je li to kupola veličanstvenog Hrama Svetog Save, ili krst na Sabornoj crkvi Arhanđela Mihaila, ili krivi toranja samostana Svetog Ante, ili pak toranj obnovljenog Bogorodičinog svetilišta i katedralnog hrama katoličke Crkve Uznesenja Blažene Djeve Marije? O prva tri navedena već je mnogo napisano, ali o poslednjoj svetinji, o obnovljenom, mada bih ja rekao pre preobraženom Marijanumu, tek će se pisati. Pa neka ovi redovi budu skromni prilog ovom Bogorodičinom veličanstvu u gradu posvećenom upravo njoj, našoj Djevi Mariji, Majci Božjoj.

            Šta je onda Beograd, ako nije ime? On je mnogo više od toga. Beograd je ideja, mada bismo mi hrišćani reč ideja zamenili određenom sintezom simbola i vizije. Upravo bih s te dve reči započeo i završio. Stojeći uvek na raskršćima, neko bi rekao da je ovaj naš grad i tamo i ovde, a s druge strane ‒ ni tamo ni ovde. Je li mu to stajanje na raskršću breme? Možda i jeste, mada bih rekao da je upravo to njegovo izvanredno bogatstvo. Beograd je simbol mosta između dvaju delova sveta. U njemu se susreću Istok i Zapad i on je kroz vekove od svog nastanka do danas verni svedok tog veličanstvenog susreta. On je s Balkanom unija ‒ pre svake Unije. On je s Balkanom Evropa pre svake Evrope. Jer Evropa, kako nam to svedoči istorija, bez Bogorodičinog grada koji je sebe postavio kao tvrđavu ne bi ni izbliza bila ono što danas jeste. Setimo se jedne godine i jednog događaja. Te 1456, kada je Evropa izgubila svaku nadu i sebe videla kao poraženu, u hrabrom Beogradu rađala se nada. Malena vojska pod vođstvom skromnog franjevca Jovana Kapistrana uspela je da odbrani grad i čitavu Evropu pred najezdom turske sile predvođene sultanom Mehmedom II Osvajačem. U znak zahvalnosti za veliku odbranu Evrope, papa Kalisto III je za čitavu Zapadnu Crkvu proglasio praznovanje praznika Preobraženja Gospodnjeg šestog avgusta. Takođe, papa je izdao naredbu da se po svim crkvama tačno u podne zvoni u čast pobede, a pre svega u čast Presvete Bogorodice zaštitnice u čijem gradu je pobeda i izvojevana.

            Ako nam istorija svedoči da je Beograd simbol, današnje vreme svedoči nam da je on i vizija, i to vizija iste stvari, istog susreta koji se u njemu odvajkada događa. U ovoj godini, baš u ove dane, grupa umetnika predvođena ocem Markom Rupnikom postavlja mozaik Preobraženja Gospodnjeg na zvonik Katedrale Blažene Djeve Marije. Ovo postavljanje plod je želje i zalaganja nadbiskupa Stanislava Hočevara i čitave Beogradske nadbiskupije, kao i pomoći i podrške grada Beograda. Tako će Marijanum, kao Bogorodičin vrt u Bogorodičinom gradu, dobiti svoj pečat. Marijanum je kroz svoju obnovu, koju je mudro i hrabro vodio otac Mihael, preobražen i spolja i iznutra, a ovim mozaikom on postaje i poziv svima nama na preobražaj! Zagledani u raznobojne kamenčiće koji čine mozaičku predstavu tog čudesnog događaja, čujemo reči: »Ovo je Sin moj ljubljeni, koji je po mojoj volji, Njega slušajte« (Mt 17, 5). Pozvani smo da čujemo ove reči Nebeskoga Oca, da se zagledamo u tu belinu koja obasjava Preobraženog Hrista i da shvatimo da je to naša jedina nada, da je to Životvorni Duh koji nas vodi. I ova obnova Marijanuma upravo je to – delo Svetoga Duha. I ovaj prelepi mozaik upravo je to – delo Svetoga Duha. I taj večiti susret Istoka i Zapada baš u Beogradu, isto to – delo Svetoga Duha.

            Razgovarajući ovih dana s nadbiskupom ocem Stanislavom o tminama i milinama našeg Balkana, posebno me je dirnula jedna njegova misao: »Balkan je Balkon Evrope!« Danas kada je Balkan za Evropu ili sećanje na samo jednu njenu tvrđavu‒ mada je i to sećanje nažalost retko ‒ ili pak jedan »problem« koji Evropa nikako da reši ‒ što je nažalost česta percepcija ‒ jedan biskup izrekao je tako veliku i najtačniju misao koju sam dosad čuo o Balkanu. Balkan nije i ne sme da bude ništa drugo do upravo to – Balkon Evope. Stojeći na liturgiji u katedrali, u obnovljenom duhovnom centru, zagledan u freske Svetog Save, Ćirila i Metodija, uvek i uvek iznova vidim i osećam kako smo mi na Balkanu uprkos svemu mogli i možemo zajedno: Istok i Zapad, pravoslavni i katolici. I to je opet delo Svetoga Duha. I Beograd je iznova i iznova most, iznova i iznova dijalog, iznova i iznova lepota, ovog puta obogaćena Marijanumom, obnovljenim, tačnije preobraženim… Novo lice ovog svetilišta, umiveno mozaikom Preobraženja Gospodnjeg, kao da govori: »A na Balkonu Evrope uzdiže se Bogorodičin grad, obasjan tavorskom svetlošću! Slava Bogu za sve!«

Mioš Vulić