Bolest pogađa celog čoveka, čini ga nesigurnim, udaljava ga od uobičajenog života. Sve to može dovesti do straha, depresije, krize, bespomoćnosti. U takvoj situaciji bolesnik u sakramentu bolesničkog pomazanja susreće se sa Isusom, koji je i sam stradao, ali i koji je isceljivao bolesne, a na isti način kroz ovu tajnu isceljuje i onoga koji ga prima. Ovaj sakrament je telesni susret sa Isusom koji nežno dodiruje bolesne, susret koji može da preobrazi bolest. On ne potiskuje smrt, već nam daje nadu da smo u bolesti, zdravlju i smrti okruženi nežnom ljubavlju Božijom.

Sakrament se svodi na Isusovu zapovest u Mt 10, 8: „Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite!“, a temelj mu se nalazi u Jak 5, 14-15: „Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim, mažući ga uljem u Ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i, ako je sagriješio, oprostit će mu se“.

Kada i koliko puta se može primiti sakrament?

Svetu Tajnu bolesničkog pomazanja kršteni vernik može primiti u toku teške bolesti, pre teškog hirurškog zahvata, u starosti i na samrti. Brojčano ograničenje nema i ovaj sakrament se može ponoviti ako je bolesnik ozdravio nakon podnošenja bolesničkog pomazanja, pa se nakon toga razboleo, ili ako mu se stanje u istoj bolesti pogoršalo.

Obred bolesničkog pomazanja

Prvi čin kada sveštenik dođe u sobu bolesnika je da bolesnika i sobu osvešta svetom vodom koja povezuje ovu tajnu sa tajnom krštenja. To bolesniku vidljivo pokazuje kako leži u svetom prostoru ispunjenom Duhom Svetim koji ga može isceliti. Sveštenik zatim ukratko objašnjava značenje sakramenta, ističući da je Isus taj koji zapravo deluje. Ono što sledi je ispovedanje grehova koje govore svi okupljeni. Sveštenik zatim čita odgovarajući tekst iz Svetog pisma o isceljenju ili utešno čitanje. Nakon prigodnog govora sledi molitva vernih, koju prisutni mogu izgovoriti naglas ili u tišini. Ovo stvara pozitivnu atmosferu nade, topline i ljubavi koja podiže bolesnika.

Proslavljanje sakramenta u užem smislu počinje kada sveštenik u tišini položi ruke na glavu bolesnika, čime se stvara intimna atmosfera i posreduje nežna ljubav Božija. Bolesnik zna da i u svojoj bolesti stoji pod zaštitom Božijom, da Bog drži nad njim svoju zaštitničku i dragu ruku i štiti ga svojim dobrim rukama. Posle polaganja ruku, sveštenik izgovara zahvalnu molitvu nad uljem i pomazuje bolesnika na čelo i ruke rečima: „Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka te gospodin milošću Duha Svetoga pomogne.“ Bolesnik i zajednica: „Amen.“ Svećenik: „Neka te slobodna od grijeha spasi i milostivo pridigne.“ Bolesnik i zajednica: „Amen.“  Posle toga sledi zajednička molitva, a bolesnik se, ako želi, pričešćuje. Sveštenik završava obred blagoslovom i znakom krsta na čelu, ustima i prsima bolesnika. Slavlje bolesničkog pomazanja može se odvijati i u zajednici: u okviru službe Reči ili u okviru Euharistije. Ovde je ključno da bolesnici dožive ljubaznu naklonost zajednice i utehu i osveženje njene molitve.

Značenje obreda

Polaganje ruku na bolesne je slika stavljanja sebe u dobre Božje ruke. Tako bolest postaje mesto susreta sa Bogom. Pomazanje uljem se odnosi na Božiju isceljujuću ljubav koja se uliva u bolesnika i njegove rane. Ne smemo biti fiksirani na izlečenje svih simptoma, jer se to može desiti na više nivoa. Božija ljubav može da izleči bolest, njene simptome ili dušu. Možemo se nadati da će Bog isceliti našu bolest, ali kada dođemo do kraja, tada nas u bolesničkom pomazanju Isusova ruka dodiruje, poziva nas da ostavimo sve i vodi nas kroz vrata smrti: „Tada ću biti kući zauvek, na kraju mojih želja. Tada će mi se otvoriti oči i videću Boga kakav jeste.”

Izvor:http://zupa-tijela-kristova.hr/bolesnicko-pomazanje/