Jednom monahu koji se povukao u tišinu pustinje postavljeno je pitanje : zašto se ne uključiš u teološke debate i ne daješ svoje mišljenje? Njegov odgovor : više nego o Njemu (Bogu) želim da razgovaram sa Njim.

Pristupati Bogu na način das sa Njim razgovaram – to je suština pobožnosti u kršćanskoj duhovnosti.  Pobožnost je dar Isusovog Duha njegovim sledbenicima. Mudrošću, spoznajom i razumom otkrivamo korak po korak Božju stvarnost – Boga kao Stvoritelja, Boga kao nebeskog Oca koji nas u svome jedinome Sinu prihvaća kao svoju voljenu djecu koja u srcu nosi Božjega Duha u kojem kliće : Abba, Oče! Sve ove spoznaje nisu samo puke informacije koje stvaraju skelet neke teorije nego se radi o istinama koje utiču na život čovjeka, na njegovo srce i um. Taj odjek verskih istina u srcu na koji nas potiće Isusov Duh zovemo pobožnost. Najelementarniji izraz pobožnosti je molitva. Isusov učenik koji je primio dar pobožnosti je molitelj. Sa Bogom koji je Isusom otkriven kao nebeski Otac je moguće razgovarati – to je definicija molitve – razgovor sa Bogom kao osoban i živ odnos Božje djece s neizmerno dobrim Ocem, s njegovim Sinom Isusom Kristom i s Duhom Svetim. Slika Boga koju smo stekli poučeni Isusovim Duhom mudrosti, spoznaje i razuma se tako pretaka u molitvu i zrcali u njoj. Vjerujemo u Boga čija ljubav je izvor postojanja – to potiće vernika na molitvu klanjanja, zahvaljivanja i pohvale. Vjerujemo u Boga koji je darujuća ljubav koja rado I darežljivo obdariva svoju djeca – to je unutrašnji razlog za molitvu prošnje. Isus nam zapovjeda da ljubimo jedni druge i uzajamno si pomažemo – ovu zapovest vršimo molitvom zagovora kad upućujemo Bogu prošnje u korist drugoga, čak i neprijatelja. Postoji i poseban oblik pobožnosti kojim svakodnevno možemo drugovati sa Isusom kao njegovi prijatelji – razmatranje Evanđelja – to je molitveno razmišljanje koje se odnosi na tekst Evanđelja, vernik tekstu pristupa kao poruci koju Isus želi uputiti lično njemu jer Njegova ljubav obuhvata svakog čovjeka bez obzira na vreme u kojem se nalazi, bez obzira na prostor u kojem se kreće.

Darom pobožnosti se proširuje i produbljuje vjera – vjera nije samo vjerovati u Boga priznavajući njegovo postojanje već vjerovati Bogu u duhu sinovskog pouzdanja i poverenja u Ljubav Božju. Pobožan čovjek, dakle, ne razgovara samo o Bogu već razgovara sa Njim.

Na dar pobožnosti se nadovezuje dar straha Božjega. Odmah na prvo slušanje pojavljuje se neko spontano negodovanje : Kakav strah? Pa to je jedna negativna emocija koja čovjeka blokira! Kako ide strah zajedno sa ljubavlju, poverenjem i pouzdanjem o kojima smo malo pre razmišljali. Taj termin podsjeća na neke strednovjekovne propovednike koji su plašili narod izmišljanjem različitih kazna za grešnike. Opet ponavljamo – prvi pogled ili utisak daju samo površnu spoznaju koja je daleko od istine. Kako dakle ovaj nepopularni termin strah Božji objasniti u kontekstu vjere, u kontekstu darova Duha o kojima govorimo – mudrosti, spoznaje, razuma, savjeta, jakosti i pobožnosti? Zahvaljujući mudrosti i spoznaji odozgo stekli smo uvid u otajstvo Trojedinog Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, Boga koji je stvaralačka i spasonosna Ljubav. Prosvjetljeni darom razuma i saveta trudimo se urediti svoj život prema Božjem nacrtu jer dobro znamo da samo na taj način možemo postati zrele ličnosti. Osnaženi darom jakosti napredujemo u spoznaji i zajedništvu sa Isusom savladajući mnoge prepreke na životnom putu. Boga kojeg smo upoznali i zavoleli, hvalimo, veličamo, njemu zahvaljujemo, s njim molitveno razgovaramo i drugujemo – na to nas potiće dar pobožnosti.

Sada zamisli da ovo sve izgubiš – da živiš kao da Boga nema, da ne znaš za njegovu očinsku ljubav, da Ti Isus postaje nepoznanica, da ne mariš za njegovu radosnu vjest o Božjem milosrđu, da ne obraćaš pažnju na njegov primer bratstva i solidarnosti, da Ti crkvena zajednica postane strano telo, nepotrebna institucija. Mudrost, spoznaja, razum produbljeni pobožnošću nas uveravaju da ovakav gubitak predstavlja katastrofu – i upravo strah da te ovakva katastrofa ne zadesi je suština straha Božjeg kao dara Isusovog Duha. Svet prepušten samo sebi bez Boga je tragedija usamljenosti i bezperspektivnosti – Isusov prijatelj oseća strah pri pomisli da se istrgne iz Božjeg očinskog naručja i luta svijetom kao vuk pustinjak uzdajući se samo u ljudske sigurnosti koje i tako vremenom jedna za drugom otkazuju. U tom smislu strah Božji je snažan podstrek da svoju vjeru, prijateljstvo sa Isusom, pripadnost Crkvi više cijeni, vrednuje, čuva kao najdragocjenije blago i razvijam kao talente koje treba da donose dobit. Strah Božji kao dar Duha je stimulativan, tera napred, nikako ne blokira ili parališe.

Obogaćen za sedam darova Duha sigurno ćeš postati najbolja verzija samoga sebe.