Jedno od fundamentalnih ljudskih pitanja, koje sebi verovatno svaki čovek bar jednom u životu postavi, jeste pitanje da li Bog postoji. Može se pretpostaviti da nijedan ateista ne može biti toliko čvrsto ubeđen u nepostojanje Boga celog svog života da se nikada ne bi zapitao da li Bog još uvek postoji, ali je podjednako verovatno da nijedan vernik ne može imati tako čvrstu veru da nikada ne bi barem delimično sumnjaju u Božije postojanje. U tom smislu, vera traži odgovor u razumu i normalno je tražiti i tražiti dokaze o postojanju Boga.

Svaki čovek ih traži, ali dok će za neke biti šta da se dokaže, za druge neće. Životno iskustvo pokazuje da se Božije prisustvo najviše oseća u teškim i vanrednim situacijama, posebno u onim kada se čovek nađe u smrtnoj opasnosti. Tako su mnogi ljudi doživeli ozbiljne i smrtonosne situacije iz kojih su izašli, što bi narod rekao, da im „ni dlaka s glave nije pala“. Mnogi su tada spremni da kažu da ih je spasio Bog, Presveta Bogorodica, anđeo čuvar ili svetac kome se posebno klanjaju, dok su drugi spremni da celu situaciju nazovu slučajnošću. Drugim rečima, za prve bi to bio dokaz da Bog postoji, za druge ne.

Ovaj primer, kao i mnoge druge životne okolnosti, ukazuju na potrebu zdravog i objektivnog promišljanja Božijeg postojanja, jer ako ono nije duboko prihvaćeno, već nasleđeno tradicionalnom verom, može biti ugroženo već u prvim životnim problemima. Životno iskustvo mnogih ljudi potvrđuje da se to dešava, odnosno mnogi jednostavno odbacuju svoju veru u postojanje Boga nakon tragedije koju su doživeli i u kojoj nisu mogli da prihvate da je Bog mogao tako nešto da dozvoli. Drugim rečima, prvi i najvažniji razlog zašto treba dokazivati da li Bog postoji ili ne leži u čovekovoj potrebi da otkrije smisao života i vere.

Pitanjem postojanja Boga na naučnom planu najviše se bave teolozi i filozofi, ali i neki drugi naučnici. Mnogi od njih su ponudili neku vrstu sopstvenog pogleda na rešenje pitanja, pa možemo reći da su to dokazi postojanja Boga u užem smislu reči. Ove dokaze temeljno delimo na teorijske i praktične, prvi polazeći od strogih logičkih koncepata prema kojima se zaključci izvode iz razdvajanja premisa i formiranja zaključka, dok se drugi zasnivaju na praktičnom pitanju kakve koristi ima od postojanja Boga.

Teorijski dokazi se dele na apriorne i aposteriorne, odnosno one koji pretpostavljaju ili ne pretpostavljaju iskustvo Boga. A priori mogu biti ontološki i aletologički. Ontološki su oni koji Boga pretpostavljaju kao onoga koji jeste, kao nužno Biće koje nije stvorio niko nego od večnosti, i koje se bitno razlikuje od svih ostalih stvorenja, jer sve ostalo nije, ili je njihovo postojanje nepotrebno, u zavisnosti od hoće li Bog da li postoje ili ne. Aletologički dokazi proizlaze iz večnih i nepromenljivih istina i iz njih crpe sigurnost u postojanje Boga. Veruje se da Bog svakom čoveku omogućava da spozna takve večne i nepromenljive istine, odnosno one koje mogu dovesti do vere u postojanje Boga, na primer, sigurnost da nas je Bog stvorio, da nas je Hristos iskupio, da je vaskrsao, da postoji život večni itd.

Aposteriorni dokazi su podeljeni na kosmološke, teleološke i moralne. Kosmološki polaze od Boga kao uzroka svega postojećeg, odnosno kao onoga bez čije volje ništa ne može postojati. Teleološki dokaz polazi od uređenosti sveta i iz takvog ustrojstva univerzuma zaključuje da mora postojati njegov Tvorac koji je sve to samo tako oblikovao. Moralni dokaz, pak, polazi od moralnog zakona zapisanog u čoveku, po kome svako zna da dobro treba činiti, a zlo izbegavati, jer na to ukazuje savest, odnosno glas Božiji koji mu govori šta je dobro, a šta je zlo.

U svetlu svega navedenog, može se zaključiti da je normalno i neophodno postaviti pitanje da li Bog postoji, jer od ovog pitanja i njegove životne primene zavisi ne samo smisao života ovog čoveka, već i čovekovo večno spasenje.

Izvor: vjera i djela