Pope Francis prays during a Pentecost vigil marking the 50th anniversary of the Catholic charismatic renewal at the Circus Maximus in Rome June 3. Next to the pope are Gilberto Barbosa from Brazil and Patti Gallagher Mansfield, a participant in the 1967 Pittsburgh retreat that marked the beginning of the Charismatic renewal. (CNS photo/Paul Haring) See POPE-PENTECOST June 4, 2017.

Harizme su blagodatni darovi Svetog Duha dati pojedincu za dobrobit drugih, Crkve i društva. Njihovo značenje dolazi od grč. haris, što znači dar ili milost. Oni se mogu posmatrati u užem i širem smislu, a oba ovakva pristupa nalaze svoje tumačenje u Svetom pismu. Tako sveti Pavle u 1. Korinćanima 12, 12-31 upoređuje telo sa Crkvom i naglašava da kao što se telo sastoji od glave i udova, tako se Crkva sastoji od Glave – Hrista, a nas vernika – udova. Kao što je svaki ud važan da bi telo bilo zdravo, tako i svaki član Crkve ima svoju vrednost i doprinosi bogatstvu Crkve. Kao što je Tvorac svojom mudrom odlukom telo uobličio u jedan skladan organizam, tako i Duh Sveti daruje svoje blagodatne darove kome hoće i kako hoće.

Harizme se u širem smislu odnose na sve darove date nekome na korist zajednice, odnosno na različite talente kojima svako u svom staležu doprinosi rastu Crkve. Dakle, sveštenici na svoj način, redovnici (monasi) na svoj način, a laici na svoj način. Harizme se u užem smislu odnose na posebne darove Svetog Duha, a sveti Pavle u 1. Korinćanima 12:1-11 izričito navodi ovo: mudrost, znanje, vera, dar isceljenja, dar čuda, proročanstvo, rasuđivanje duhova, različit jezici i tumačenja jezika. A Bog ih daje kome hoće i kada hoće, sa istom svrhom – da budu pojedincu na posvećenje, Bogu na slavu, a na korist ljudima.

Ponekad se takvi darovi ne razumeju na pravi način, već se nekima pristupa isključivo, a drugima sa nedovoljnim uvažavanjem. Tako se, na primer, dar čuda, isceljenja, proroštva, razlikovanja duhova, različitih jezika i tumačenja jezika obično posebno ceni, dok se darovi mudrosti, znanja ili vere doživljavaju kao opšti i prilično jednostavni. Međutim, vredi primetiti redosled kojim ih sveti Pavle navodi, kao i da nas podstiče da žudimo za višim darovima (1. Kor. 12, 31), i u tom svetlu nas postavlja za uzor svih darova Ljubav Duha Svetoga (up. 1 Kor 13, 1-18).

Dakle, kriterijumi života prve Crkve mogu se uzeti kao kriterijumi za vrednovanje harizmi, o čemu svedoči Sveti Luka u svojim Delima apostolskim , da su one bile nepokolebljive u apostolskom učenju, pričešću, lomljenju hleba i molitvi (Dj 2, 42-27).  On nam takođe svedoči da su apostoli činili velika čuda, a po njima je Bog svakog dana dodavao nove spenike. Tamo gde takvi plodovi postoje i danas, može se reći da se harizme pravilno razumeju i pravilno koriste.

Međutim, posle vremena prve Crkve, harizme u užem smislu su bile manje izražene, odnosno bile su više vezane za svetitelje i druge duhovne velikane, dok je ostatak naroda svoju veru ispoljavao kroz redovne harizme. Od posebnog interesa za harizme je početak 20. veka, kada je Pentekostalni pokret osnovao Čarls Foks Parham (Charles Fox Parham) iz Kanzasa. Bio je pripadnik tzv. svetost religije (holiness religije), fundamentalističke grane metodizma ili jedne u nizu protestantskih denominacija. Njegovi studenti su, tragajući po Svetom Pismu, došli do zaključka da je znak krštenja Duhom Svetim govor u jezicima (glosolalija), pa su počeli da se mole za ovaj dar. Ubrzo ga je dobila jedna studentkinja, pa onda i drugi.

Vremenom će se takvo interesovanje za harizme pomeriti sa protestantskih pentekostalnih zajednica na Katoličku Crkvu, posebno ohrabrenje  dalo je nekoliko studenata i profesora sa privatnog katoličkog univerzitetu Dukuesne u Pitsburgu, Pensilvanija koji su se povezali sa lokalnim pentakostalnim zajednicama i takođe su dobili dar govorenja na jezicima, a zatim su svoja iskustva preneli na druge na fakultetu, a ovi dalje, i to je doprinelo brzom širenju pentekostalnog pokreta u Katoličkoj Crkvi.

Iako je obnova Duha u Katoličkoj Crkvi imala svoj istorijski početak krajem 19. veka, a posebno su se istakli Sveta Jelena Gera (Elena Guerra) i papa Lav XIII, ona nije zaživela, već se razvila na osnovu opisanih događaja nastalih iz protestantizma. Razumljivo je, dakle, da se u njega infiltrirao niz protestantskih elemenata, vidljivih i na doktrinarnom i na liturgijskom polju, što je dovelo do ubrzanog obezvređivanja tradicionalnog učenja Crkve. Drugim rečima, pojavio se takav oblik katoličkog harizmatičkog pokreta koji je promešao katoličke i protestantske elemente.

Imajući u vidu takve opasnosti, a ipak uočavajući vrednosti koje je sa sobom donela katolička obnova u Duhu, Sveta Stolica je dala konkretnije smernice, tako da danas postoji niz crkvenih pokreta, udruženja i zajednica koji su u skladu sa učenjem, delovanjem i slavljenjem Katoličke Crkve, ali ima i onih koji deluju mimo ovih smernica. U tom smislu, može se reći da katolička harizmatska obnova, globalno gledano, ima pozitivne i negativne strane. Kriterijumi za njihovu pravu vernost svakako treba da budu oni već pomenuti, a vezani za rad prve Crkve.

Može se zaključiti da su pravi harizmatici oni koji svoju veru žive smerno i nesebično, odnosno oni koji sa dubokom zahvalnošću i odgovornošću prihvataju svaki povereni im dar od Boga, svesni da im je dat na posvećenje, za druge ljude na korist a na slavu Božiju. Na tom putu imamo posebne uzore, Blaženu Devicu Mariju i svece, koji su razumeli i prihvatili milosne darove koji su im povereni.

Izvor: Vjera i djela