»Uloga svakog vojnog sveštenika je da promoviše i radi za mir; što je ujedno uloga i svakog dobrog katolika i vernika, ali i čoveka dobre volje«

1. Šta možete da nam kažete o svom svešteničkom pozivu, kada ste osetili poziv i kada ste se odazvali?

Ne mogu sa sigurnošću da kažem kada se tačno rodio poziv, ali mislim da je ta želja prilično dugo postojala i rasla u meni. Još kao dete s mamom sam dolazio u Crkvu Krista Kralja, zajedno s bratom i sestrama. Tamo smo, sve četvoro, i kršteni. Moj kum, sada već pokojni vlč. Stjepan Barišić, u to vreme inače kapelan u Crkvi Krista Kralja, često nas je posećivao i nikad neću zaboraviti kad mi je, i to mi je ujedno i najdraži poklon, doneo i poklonio knjigu u izdanju Kršćanske sadašnjosti – Biblija za mlade, koja mi je i dan-danas jedna od omiljenih knjiga, iako je za mlade, odnosno za decu. Sestre od tetke iz Zagreba često bi prepričavale da sam još kao mali uzimao igračke i u igri »služio misu«. U velikoj meri su me na mom putu, ali i izgradnji poziva, tiho i u senci pratile časne sestre koje su bile ovde, posebno sestre križarice i sestre koje su pomagale u Nadbiskupiji. Eto, nekako su posebno molitvom bile uz mene, pogotovo sestre Beatisima i Iluminata, Ognjislava, sestra Irma, sestra Danijela koja je i sada tu u Beogradu na Banovom Brdu. Posebno sam zahvalan njima, ali i mojoj kumi Mariji Bošnjak i mom kumu, koji su uspeli da izmole ovaj sveštenički poziv za mene. Ali najveću zahvalnost za to ipak ima Isus Krist i Njegova Presveta Majka.

Posle osnovne škole završio sam i srednju mašinsku školu. Ali nekako su mi pažnju uvek privlačile – naravno pored teologije – sociologija, psihologija i filozofija. Po uzoru na deku koji je bio vojno lice, jedno vreme želeo sam da postanem vojno lice i razmišljao sam čak da upišem Vojnu akademiju; međutim, posle izbijanja rata moje srce ipak je poslušalo Njegov glas i poziv da postanem sveštenik. Ali posle toliko godina Božjom providnošću ukazala mi se prilika da taj svoj davno potisnuti san i ostvarim, i to u ulozi vojnog kapelana. Još bih samo istakao da ću 16. juna ove godine proslaviti dvadeset godina svešteništva.

2. Kako se ostvaruje vaš poziv u životu Crkve, na koji način je Crkva prisutna po vašem pozivu u životu onih kojima ste poslani?

Crkva je, u stvari, Kristova verenica i ja kao deo te verenice, zapravo kao deo te porodice – jer svi mi znamo da je svaka porodica u stvari Crkva u malom i da smo mi svi stvoreni po liku Presvetog Trojstva – ja to zajedništvo i to služenje zajednici u celini osećam i ostvarujem kroz svoj poziv. Veoma mi je drago što mogu da dam i neki svoj lični doprinosi tome. Za ovih dvadeset godina koliko sam sveštenik trudio sam se da dam svoj maksimum. Čovek uvek može više i uvek može bolje, ali evo – kroz to služenje, najviše kroz molitvu, dobra dela i, na kraju, i kroz dobru komunikaciju s vernicima koji dolaze na misu, ja sam se uvek trudio da dam što veći doprinos, kako toj osobi lično i njenom napredovanju i sazrevanju u veri, tako i celoj Crkvi kao zajednici. Sama povezanost s Bogom kao i molitva vrlo mnogo mi znače, jer molitva i nije ništa drugo nego razgovor s Bogom. U molitvi pred Presvetim i molitvi tokom mise, ili uopšte u toku dana, čovek se nekako oseća kao da je već deo buduće Nebeske Crkve i da tamo već pripada. To je nešto što mi daje dodatnu snagu i energiju, što me ispunjava i pomaže da mogu da radim s ljudima. Uvek sam se trudio da ljudima ne budem samo sveštenik, nego da im na nekin način, ako je potrebno, budem i psiholog, da ih saslušam i razumem, pa i da im pomognem u teškim trenucima: bilo materijalno ili nematerijalno. I na drugoj strani uvek sam, to slobodno mogu da kažem, od Boga dobijao i vraćalo mi se na neki način za sve to. I drago mi je što sam mogao da pomognem i nekim bolesnicima i da molim za njihovo ozdravljenje. Nažalost, neki su, jer to je bila Božja volja, napustili ovaj svet. Najteže mi je bilo kad sam kao župnik u Aleksincu imao sahranu malog deteta od dve i po godine, obolelog od teških bolesti. Teško mi je bilo zato što je svet napustilo tako maleno i nevino, neiskvareno živo biće.

3. Ujedno ste pomenuli da radite i kao sveštenik i vojni kapelan u Vojsci. Šta konkretno radite vi kao vidljivi znak Crkve u Vojsci?

Posao koji obavljam kao primaran jeste razgovor s vojnicima i vojnim licima katoličke veroispovesti; tu je zatim duhovno savetovanje kao i razgovori s vojnicima nevezano samo za veru i Crkvu, nego i za posao, a opet i za to kako da na poslu u što boljem svetlu prikažu te hrišćanske i moralne vrednosti, ali i da što bolje žive po Božjim zapovestima i po našim hrišćanskim i moralnim vrednostima. Još jedan bitniji segment je poznavaje članova njihovih porodica – vojnika, oficira i drugih vojnih lica koja su katoličke veroispovesti, a s kojima obavljam razgovore i savetovanja; jer oni su zasta odvojeni od svojih porodica, rade u jednom dok porodice žive u drugom gradu i onda tu nastaju iskušenja i problemi, pa im često izlazim u susret kroz te duhovne razgovore. Tu je zatim obilazak bolesnika na Vojnomedicinskoj akademiji, njihovo ispovedanje, priprema za operaciju, duhovni oporavak posle operacije… Cilj je da im se omogući što brži oporavak u duhovnom smislu. Nekako se trudim da im budem podrška posebno kad idu na operacije, jer ishod svake operacije je neizvestan, pogotovo kad je reč o težim operacijama i neizvesnosti hoće li preživeti ili ne, a vidi se da im mnogo znači ta duhovna podrška, posebno ispovest i pričest, da bi jednostavno otišli spremni i pripremljeni. Pored toga, još jedan od zadataka je saradnja vojske i crkvenih zajednica, priprema vojnika za odlazak u mirovnu misiju, s obzirom na to da priličan broj naših vojnika i čak katolika odlazi da čuvaju mir – u mirovnim misijama poput Libana, Centralnoafričke Republike. Zatim, polaganje zakletvi, međunarodna vojna saradnja, jer imamo saradnju i s drugim verskim zajednicama poput islamske i jevrejske zajednice. Kancelariju u Generalštabu delimo pravoslavni sveštenik i ja, tako da smo prilično međusobno povezani i u dobru i u zlu, što se kaže, dosta radimo na pitanjima saradnje, ekumenizma, međureligijskog dijaloga, a takođe razmenjujemo informacije i, mogu reći, da smo prilično aktivni u tome. Tu je takođe saradnja s drugim vojskama koje imaju verske službe, idemo na različite konferencije, razmenjujemo iskustva i radimo na međunarodnoj saradnji, pa tako doprinosimo i radimo na ugledu naše zemlje, ali i naše Crkve kao i verske zajednice u našoj zemlji.

4. Koja je uloga i misija Crkve u samoj ulozi vojnog kapelana u promovisanju i širenju mira?

Uloga svakog vojnog sveštenika je da promoviše i radi za mir; što je ujedno uloga i svakog dobrog katolika i vernika, ali i čoveka dobre volje. Naš Sveti otac papa Franja rekao je da ne postoje opravdani razlozi za varvarsko ubijanje dece i nevinih civila. Postoje samo opravdani razlozi da se zaustavi neprihvatljiva agresija pre nego što se gradovi pretvore u groblja…

Za pametnog čoveka svaki rat je već na početku izgubljen, isto tako tama ne može da otera tamu, nego to može samo svetlost. Mržnja ne može da otera mržnju, to može samo ljubav. Vera je kad napraviš korak čak i kad ne vidiš cele stepenice. Naši životi počinju da se gase onog trenutka kad zaćutimo o stvarima koje su bitne. Naši životi počinju da se gase onog trenutka kada zaćutimo o stvarima koje su bitne, ali i na samom kraju nećemo se sećati reči naših neprijatelja nego ćutanja naših prijatelja. Ja sam odlučio da se držim ljubavi zato što je mržnja preveliki teret koji čovek mora da nosi na leđima…

I kako je veliki protestanski reformator i pastir Martin Luter rekao: Ako ne možeš da letiš, onda trči; ako ne možeš da trčiš, onda hodaj; ako ne možeš da hodaš onda puzi; ali što god da radiš moraš da se krećeš napred. Ne dozvoli da te ijedan čovek povuče tako nisko da počneš da mrziš.

Naš zadatak je da svoju decu učimo da heroji nisu oni koji idu u rat, nego oni koji čine sve da do rata ne bi došlo, jer je i sama potreba deteta da pomogne urođena, dok se mržnja uči. Ali takođe treba istaći da svako razmišlja kako da promeni svet, a niko ne razmišlja o tome kako da promeni sebe. Istinski mir desiće se zapravo kad istina zavlada u našem društvu, jer ipak ne zaboravimo – navrelije mesto u paklu rezervisano je upravo za one koji ostaju neutralni u vremenima velikih moralnih sukoba, a ta vremena su upravo sada.

»Svet ima dovoljno svega za svačiju potrebu, ali nema dovoljno za svačiju pohlepu«, reči su Mahatme Gandija koji se smatra jednim od najvećih proroka današnjeg vremena. Jer i sam Bog je uz mirotvorce, a ne uz one koji se koriste nasiljem.

5. Koja je vaša poruka, kako ljudima svedočiti Boga, veru, lepotu života u Crkvi, koji bi bio vaš savet našim čitaocima kako da odvažno svedoče veru ?

Uvek mi u glavi odzvanjaju reči Svetog Pavla »Vera bez delâ je mrtva!«, najbitnije svedočanstvo za nas hrišćane je to koliko nas ljudi prepoznaju i vide kao katolike. Čovek od nas vernika očekuje da imamo razumevanja za druge, da uvek budemo nasmejani i veseli, to je i suština naše vere – da svedočimo radosnu vest, da svedočimo Evanđelje; a Evanđelje nije ništa drugo nego radost, najradosniji i najveseliji trenutak u našem životu. Zato i mi treba da budemo pozitivni, a opet, čovek ne može da bude bez onog pozitivnog, bez vere, bez Boga, bez vere u Isusa Krista, bez podrške i zagovora naših svetaca, posebno Pesvete Bogorodice, Blažene Djevice Marije, svetih anđela. I bitno je naglasiti da kroz dela razvijamo svoju veru, a da kroz našu veru koja je dar Božji razvijamo opet i svoja dela.

Razgovarao vlč. Stipo Filipović