Evropa i mi u vreme pandemije virusa kovid 19

Početkom godine mi Evropljani smo, kao i ostatak sveta, pravili planove za predstojeći period, a onda se virus, stručnog naziva kovid 19, pojavio u dalekoj Kini. Zašto dalekoj? Iz dva razloga. Prvo ‒ zato što čoveku nisu prirodne stvari koje podsećaju na smrt, a svaka bolest upravo to čini, pa čovek onda ima potrebu da svaku opasnost učini što daljom od sebe. Drugo, našoj paloj prirodi svojstveno je da sebično misli da do nje neće dopreti nešto što može da je ugrozi, a već ugrožava tamo nekog drugog. Upravo u ovom drugom momentu krije se sva tragedija ove pandemije. Mislili smo da nam je Kina daleko, da se ljudi razboljevaju i umiru tamo negde, a da smo mi u Evropi sigurni i bezbedni. Tome, svakako, doprinosi naš ubrzani i gordi evropski način života. Žurba za novcem nikad ne prestaje. A onda je virus počeo da se pojavljuje u severnoj Italiji, pa se kao buktinja proširio na Španiju, Francusku i zahvatio gotovo čitavu Evropu. Tad su se konačno upalili svi evropski alarmi.

Evropa koja je tih dana i dalje bila obuzeta mislima o političkom potkusurivanju vezanom za migrante na granici između Grčke i Turske, sad je morala da se prestroji i suoči s pravim strancem i zaista opasnim neznancem. On ne stoji na evropskim granicama i ne moli za život dostojan čoveka, za pokušaj da ga se razume kao drugog i drugačijeg dok beži iz ratnih područja… Ovaj neznanac ne zna za granice, njega ne interesuje politička volja Brisela ni retorika evropskih populista, on dolazi i Evropu i čitavo čovečanstvo baca na kolena. Ljudi oboljevaju, a broj umrlih počinje da se broji u stotinama, pa hiljadama.

Svaka zemlja je iz sopstvene tragedije gledala u one najveće koje su se odvijale u Italiji i Španiji. Početna nespremnost, nespretnost i ‒ što je najbolnije ‒ nesolidarnost ipak su ubrzo bile prevaziđene. Ljudi shvataju da je ovo problem čitavog sveta, a Evropljani da je njihov užurbani život, njihova kapitalistička jurnjava ‒ puki prah i pepeo. U takvoj atmosferi zamišljenosti nad samima sobom dočekali smo i Stradalnu sedmicu. Uistinu, bila je to sedmica u kojoj je broj umrlih bio najveći. Na Jutjubovom kanalu VaticanNews-a ‒ slike od kojih su zatreperile oči, ali i srca. Nebo nad Vatikanom bilo je neobično. U predvečerje Raspeća, plavetnilo i sivilo nad Trgom Svetog Petra kao da su oslikavali svekolku tugu duše čovečanstva, a kišne kapi koje su neprestano padale kao da su bile suze samog Raspetog. Ka Raspeću postavljenom pred vratima bazilike pomaljala se bela odora Svetog oca. Koraci u taktu molitve: Raspeti Bože, spasi nas! Nakon molitvi, Sveti otac je Presvetim sakramentom blagoslovio grad i svet! Bila je to veličanstvena slika krsnog puta čovečanstva koje svog Gospoda prati u Njegovoj muci.

Vaskrsne dane dočekali smo u izolaciji. Socijalna distanca postala nam je svakodnevica. Ali za nas hrišćane taj izraz nije dobar jer ne opisuje pravo stanje. Zapravo, u suštini, to je fizička distanca, dok je naša zajednica tu i neprestano smo povezani Duhom Svetim u molitvi, iako fizički odvojeni. Fizička odvojenost svedok je naše odgovornosti za druge, ali je duhovna povezanost u isto vreme svedok te iste odgovornosti.

Upravo tih dana mogle su da se čuju vesti da, zato što nema vazdušnog saobraćaja, vazduh nikad nije bio čistiji, da su se u moru obnovile različite vrste biljaka, gotovo zamrle zbog gustog morskog saobraćaja, da je priroda prodisala… Setimo se samo početka godine i stanja u Evropi kad je u pitanju zagađenost! Je li priroda po Božjem dopuštenju zaustavila našu ljudsku oholost? To je zaista pitanje za razmišljanje. Vidimo da možemo i bez aviona, i bez automobila, da možemo bez svakodnevnog šopinga, bez svakodnevnih izlazaka, vidimo da možemo da ostanemo kod kuće na porodičnom ručku, da možemo da mislimo i brinemo o starijima. Vidimo da je život kakav smo živeli pre kovida 19 nerealan, odnosno hiperrealan. Hoćemo li biti bolji posle svega? Hoće li Evropa posle svega pohitati ka jedinstvu? Hoćemo li shvatiti da nam nijedna zemlja nije daleka? Da nam nijedan čovek nije daleko? Da je stradanje tamo nekog, tamo negde ‒ zapravo naše stradanje! Koliko je bilo gladnih dok smo se mi u Evropi prejedali? Koliko je bilo virusa i bolesti za koje mi u Evropi nismo imali vremena da znamo, jer kod nas važi ono time is money? Sve su to pitanja za koja nam je u ovoj izolaciji Bog dao dovoljno vremena da na njih odgovorimo. Kome? Samima sebi…

Miloš Vulić